Krajem listopada prošle godine napisao sam članak u kojem sam ukratko opisao nekoliko različitih skupina ljudi koji svakom novom prigodom glasno i srčano podržavaju Palestinu. Strastvena podrška (post)moderne ljevice, za razliku od tamo spomenutih islamista i nepodozrivih promatrača, uistinu je poseban i fascinantan fenomen za koji smatram da ipak zahtijeva nešto dublje pojašnjenje.

Kako bismo sveobuhvatno bolje razumjeli podrijetlo i dinamiku ove naočigled paradoksalne ljevičarske podrške, bitno je najprije zaroniti u povijesni kontekst Hladnog rata i strateške propagandne napore tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Najprije je potrebno podcrtati to kako je ovo razdoblje obilježilo intenzivno ideološko suparništvo između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, koje se prirodno proširilo i na Bliski istok. Nakon uspostave Izraela 1948. godine, SAD su tu novu državu brzo prepoznale kao strateškog saveznika, postavljajući upravo Izrael kao bedem protiv sovjetskog utjecaja u regiji. Kao odgovor na ovaj potez SAD-a, Sovjetski Savez se pridružio u podršci arapskim državama i tamošnjim nacionalističkim pokretima, smatrajući ih instrumentima za suprotstavljanje američkoj hegemoniji i promicanje svoje socijalističke agende.

Sovjetska propaganda u tom je razdoblju zaista igrala ključnu ulogu u oblikovanju globalne percepcije izraelsko-arapskih sukoba. Mediji pod njihovom državnom kontrolom - Pravda i Izvestija, često su demonizirali Izrael i prikazivali ga kao imperijalističkog agresora pod kontrolom SAD-a, dok su sa druge strane uvelike romantizirali Palestince kao herojske simbole antikolonijalnog otpora. Utjecaj sovjetske propagande, pak, nadišao je ove proste medijske prikaze, te je obuhvatio šire inicijative usmjerene na poticanje tzv. "međunarodne solidarnosti". SSSR je također osnivao i financirao komunističke internacionalne organizacije kao što su "Svjetsko vijeće za mir" i "Međunarodna unija studenata", koje su globalno širile propalestinsku i antizapadnu retoriku – posebno na sveučilišnim kampusima.

Nadalje, sovjetski obrazovni programi nudili su stipendije studentima iz zemalja u razvoju, uključujući zemlje iz arapskog svijeta - studentima koji su potom bili indoktrinirani socijalističkim načelima i koji su se vraćali kući kao gorljivi zagovornici socijalizma u kontekstu tada već, palestinskog, oslobođenja.

Ideološka transformacija prvih palestinskih nacionalističkih pokreta pod sovjetskim utjecajem, dakle, bila je izrazito duboka i uzajamno korisna. Tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, tadašnji sveprisutni arapski socijalizam dobio je istaknuto mjesto na Bliskom istoku, pružajući plodno tlo za usvajanje marksističko-lenjinističkih ideologija i unutar palestinskih oslobodilačkih pokreta. Grupe poput Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP), koju je osnovao George Habash 1967., prihvatile su marksističke principe i zagovarale oružanu borbu protiv Izraela kao dio šireg revolucionarnog programa u arapskom svijetu. Sovjetski Savez je pružio znatnu potporu tim marksističkim frakcijama, učvrstivši njihovu ideološku orijentaciju i oblikujući putanju ranog palestinskog nacionalizma.

Unutar Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), osnovane 1964. kao krovne organizacije za razne palestinske oružane frakcije, marksistički su utjecaji također uhvatili korijene. Iako su u početku u toj organizaciji isključivo dominirali arapski nacionalistički osjećaji, osobito unutar frakcije Fataha koju je vodio Yasser Arafat, politička platforma PLO-a postupno je uključivala sve izraženiju socijalističku retoriku. Povelja organizacije naglašavala je teme antiimperijalizma, socijalne pravde i oslobađanja palestinskih teritorija, odražavajući sintezu nacionalističkih težnji s marksističkim načelima. Koliko samo snažno je to korijenje bilo utvrđeno unutar PLO-a, govori činjenica kako unutar njega i danas, i dalje, isključivo operiraju stranke članice koje se priklanjaju socijalističkim, komunističkim ili marksističkim ideologijama.

Ova sovjetska hladnoratovska pripovijest o koloniziranoj Palestini istovremeno je duboko odjeknula i među ljevičarskim intelektualcima i aktivistima na Zapadu, koji su tada ionako već bili kritični prema zapadnom kolonijalizmu te su bili naklonjeni pokretima koji su zagovarali samoodređenje. Dok su arapski ideolozi igrali svoju ulogu na Bliskom istoku, zapadni ljevičarski intelektualci, dakle, tijekom Hladnog rata su odigrali ključnu ulogu u pojačavanju upravo sovjetskih romantičarskih narativa o palestinskoj borbi na Zapadu. Intelektualci kao što su Noam Chomsky, Jean-Paul Sartre, Edward Said, Angela Davis i John Berger kritizirali su zapadni imperijalizam i često ponavljali slogane o borbama Palestinca. Njihovi radovi i aktivizam često su bili prigodno usklađeni s popularnim antikolonijalnim diskursom koji je bio navođen iza Željezne zavjese, tako intelektualnom maglom pridonoseći raznim globalnim "pokretima solidarnosti" i oblikujući javnu percepciju u korist "oslobođenja" Palestine.

Na kraju, izrazito važno je podcrtati da su upravo ti intelektualci marljivo uokvirili palestinsku borbu unutar šireg konteksta antikolonijalizma i antiimperijalizma, duboko rezonirajući s etosom zapadnih ljevičarskih pokreta. Naslijeđe ove hladnoratovske propagande i dalje gotovo isključivo utječe na suvremeni ljevičarski diskurs. Izrael se i dalje često prikazuje kao kolonijalni ugnjetavač, dok se palestinski otpor romantizira kao herojska borba protiv ugnjetavanja. Ovaj narativ i dalje namjerno i ciljano pojednostavljuje složenost izraelsko-palestinskog sukoba, svodeći ga na pojednostavljenu dihotomiju potlačenih protiv tlačitelja. Chomsky je, primjerice, još davno kritizirao izraelsku politiku kao kolonijalnu i ekspanzionističku, dok je Davis već u početku povukla paralele između palestinskih borbi i globalnih antirasističkih pokreta – eho njihovih misli koje i danas čujemo na svim pro-palestinskim skupovima.

Razne (post)moderne ljevičarske intersekcionalne organizacije i aktivisti današnjice samo nastavljaju primjenjivati sofistiku i testove ideološke čistoće kako bi nametnuli konformizam unutar svojih redova. Upravo ono hladnoratovsko ideološko svrstavanje zacementiralo je višedesetljetnu simpatiju prema Palestini među zapadnim ljevičarima - ljubavi koja ne poznaje vrijeme, prilike, kontekste i koja, bez obzira na svo moguće licemjerje i paradokse koji nastaju usput, bezrezervno traje do danas.