Izlazne ankete prvog kruga predsjedničkih izbora pokazivale su da Zoran Milanović pobjeđuje natpolovičnom većinom i da drugog kruga neće biti. U tom trenutku, vjerujem da su Andrej Plenković i ostali u vrhu HDZ-a molili Boga (ili Alaha, Krishnu, Koronu ili kome se već oni u HDZ-u mole) da će tako ostati i nakon objave službenih rezultata. Izlazne ankete su bile prilično točne, samo što su one prikazivale rezultate u Republici Hrvatskoj i nisu uzimale u obzir glasove iz inozemstva. Zahvaljujući glasovima iz inozemstva, HDZ-ov kandidat Dragan Primorac izborio je drugi krug.

U tom trenutku najbolja stvar koju je Plenković mogao učiniti za sebe i svoju stranku, ali i cijelu naciju, bila bi da je nagovorio Primorca da odustane od utrke. Tako bi sačuvao još ono malo obraza što mu je preostalo, a HDZ bi sačuvao od dodatne i još veće bruke. Možda je pokušao, što bi se moglo zaključiti i po izjavama koje je dao netom nakon prvog kruga, kad je izjavio da je samo Primorac imao želju ući s Milanovićem u ring. Međutim, ako ga je Plenković pokušao nagovoriti da odustane od kandidature, Primorac na to očito nije pristao.

Umjesto toga napravio je double-down na sve gluposti koje je govorio u kampanji pred prvi krug. Primorac ne shvaća da glasovi koje je osvojio u prvom krugu nisu bili glasovi za njega kao osobu vrijednu političke funkcije, već za HDZ. To su bili stranački glasovi onog dijela HDZ-ovog biračkog tijela koje je toliko lojalno stranci da ju neće izdati ni u kojem slučaju, ni onda kad joj je kandidat bezličan. Takvih je, pokazuju brojke, sve manje.

Primorac se u ovom dijelu kampanje bacio u lov desnih glasova pa plaši ljude Jugoslavijom, Titom, rodnom ideologijom i sličnim glupostima. Tim je gore što je to čovjek kojem takva retorika nimalo ne pristaje. Da je ostao poznat kao nestranački znanstvenik, uživao bi i dalje prilično dobar ugled među hrvatskim građanima. Zbog ovog neslavnog političkog izleta, vjerojatno će ostati upamćen kao najgori HDZ-ov kandidat u povijesti. Ne samo to, čovjek za kojeg smo još nedavno bili uvjereni da je pametan, više tako ne izgleda. Postao je mentalno ruglo i predmet sprdnje.

No, da je to pitanje samo njegovog osobnog ugleda, ne bi to bila nikakva društvena katastrofa. Primorac je na taj način produžio besmislenu kampanju za još dva tjedna. To znači da ćemo do 12. siječnja, a vjerojatno i nešto dulje, biti medijski bombardirani pričama o HDZ-u i SDP-u. Ljevičari vide u Milanovićevoj pobjedi svoju pobjedu potpuno zanemarujući činjenicu da je upravo Milanović privukao krajnje desne birače svojom populističkom retorikom. Ljevica ga podržava jer nije u HDZ-u, a desnica jer je njihov. To, međutim, ne sprječava SDP-ovce da likuju i sanjaju o nekakvom "buđenju naroda", uličnoj revoluciji protiv HDZ-a koju će njihov Veliki vođa pokrenuti i slične gluposti.

Milanović se četiri puta kandidirao za premijera RH. Triput je izgubio. Jedini put kad je uspio postati premijer, to je bilo onda kad je HDZ-ova kandidatkinja za premijerku bila radikalna ljevičarka Jadranka Kosor. U te četiri godine upravljanja vladom Milanović se dokazao kao najgori predsjednik Vlade u povijesti RH i građani ga otad na parlamentarnim izborima redovito kažnjavaju - ne samo njega, već i njegovu stranku. Usprkos svemu tome, ljevičari i dalje vjeruju da su Milanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima nekako pokazatelj da građani žele povratak SDP-a na vlast. Ne žele.

Ali ta retorika po kojoj se sve u Hrvatskoj mjeri prema tome je li HDZ ili SDP je nešto strašno iritantno i duboko pogrešno. Jer navijati za HDZ ili SDP je isto kao navijanje za Dinamo ili Hajduk. Mislite li da će hrvatski nogomet doživjeti procvat kad Hajduk osvoji naslov prvaka? Ako u to vjerujete, onda vjerujetno vjerujete i da bi Hrvatska doživjela procvat ako HDZ zamijenimo SDP-om.

Primorac nas je mogao poštedjeti svih tih besmislica i prepucavanja "čiji je veći" kad znamo da obje strane ne barataju ničim konkretnim. Da nije toliki ego, sačuvao bi vlastiti obraz i HDZ nove bruke jer poraz u drugom krugu će biti kudikamo bolniji za njih i statistički drastičniji od prvog kruga. To će tek biti pravi potop.

Nažalost, jako je teško, a ponekad čak i nemoguće, spriječiti u naumu nekoga tko je čvrsto odlučio počiniti samoubojstvo. Ista stvar se može reći i kod političkog samoubojstva. Iz nekakve libertarijanske perspektive, rekao bih isto što i Zoran Milanović: "Takav blesav kakav jesi, poginut ćeš, jebiga". Ali ono što mu ne mogu oprostiti, to je cijela ta medijska i politička atmosfera koja se zbog njega stvorila.