Oni pale knjige, žele cenzurirati nepoželjnu literaturu, zabraniti „krivu“ umjetnost, kontrolirati kulturu, jasno određivati tko se kako može odijevati, imati frizuru i slično. Oni žele zabranjivati onima nepoćudnima da održavaju govore na javnim mjestima, žele segregirati sveučilišne kampuse, žele različite zakone za različite rase, demoniziraju jednu kulturu dok glorificiraju drugu, ne prihvaćaju znanost koja se ne slaže s njihovim ideološkim stavovima, zabranjuju znanosti da obrađuje određene teme i ušutkavaju je, oni na svaku kritiku odgovaraju izljevom bijesa.

Ako mislite da govorim o neonacistima i Ku Klux Klanu, u krivu ste. Govorim o modernim mainstream ljevičarskim pokretima. Govorim o trećem valu feminizma, o eko kultovima, o Black Lives Matter, o dijelu LGBT udruga, o svima koje se može svrstati pod sinonim "Social Justice Warriors" (tzv. "borci za društvenu pravdu"). Govorim o izgubljenosti moderne ljevice.

Činjenica je da su svi ti pokreti otvoreno ljevičarski, a bez da teme koje bi trebale sve te grupe zagovarati imaju ikakve realne veze s onim za što se deklarativno zalažu. Sasvim je jasno da moderna ljevica nema odgovora na probleme 21. stoljeća, da joj temeljni postulati nisu napredovali od 19. stoljeća i da u toj ideološkoj izgubljenosti traži bilo kakav način da ostane relevantna jer je realno izgubila svoju svrhu baš zbog toga što je izgubila korak s modernim vremenom.

Ljevica je danas neplodna i sve njene akcije su samo puka reakcija na liberalni kapitalistički poredak. Ona odavno nije stvorila nešto istinski „svoje“, novu ideju ili rješenje. Bavi se samo kritikom postojećeg bez da nudi rješenja. Ekonomski još govori o temama iz 19. stoljeća koje više nisu relevantne, politički se ponaša isključivo reakcionarski, a dogmatski je frigidna i čak gubi svoje temeljne korijene.

Pogledamo li politički mapu Europe i SAD-a, očito je da je ljevica na uzmaku i, što je najviše zabrinjavajuće (za njih), taj uzmak se pojavljuje na područjima koja su nekada bila njen politički bastion. U SAD-u je Trump osvojio nekada čvrsta demokratska uporišta kao što je Rust Belt (pojas sjeveroistočnih saveznih država), u Velikoj Britaniji stara industrijska središta koja su tradicionalno bila uporišta laburista, postaju sve više konzervativna, u ostatku Europe ljevica također gubi na snazi. Razlog nije u tome što ljudi postaju drugačiji, već što se moderna ljevica još bavi sama sobom i temama iz pretprošlog stoljeća.

U takvoj situaciji ljevica grčevito traži prostor u aktivističkim društvenim pokretima i na čelne pozicije postavlja svoje ljude da bi ih kontrolirala. Čitajući knjige velike većine ekologa lako je u pozadini iščitati propagiranje ljevičarske ideologije, i to čak nije ni suptilno prikriveno. Zaista je čudno da skoro svi ekolozi za sve ekološke probleme krive kapitalizam, a neizravno osuđuju i demokraciju. Kao nekome tko je odrastao u blizini Kaštelanskog zaljeva, jugoslavenske morske septičke jame nadomak Splita, nije mi jasno što ti ekolozi vide u socijalizmu i centralnom planiranju. Aralsko jezero koje nestaje zbog nekontrolirane izgradnje irigacijskog sustava za vrijeme SSSR-a, brojna trajno radioaktivna područja zbog niskih sigurnosnih uvjeta u nuklearnim elektranama SSSR-a, ogromni problemi s kvalitetom zraka u Kini, toliko veliki da u određenim uvjetima prelaze cijeli Tihi ocean i uzrokuju pad kvalitete zraka na zapadnoj obali SAD-a, devastiranje Jadrana u Jugoslaviji gdje je Kaštelanski zaljev samo jedan u nizu, dokazi o nespremnosti socijalističkih/komunističkih država da ulažu u zaštitu okoliša ili da bar o okolišu vode računa na bilo koji način kod gospodarskih, urbanističkih i drugih planiranja...Zaista je neshvatljivo zašto se većina ekologa smatra ekonomskim stručnjacima i uzima si za pravo da u svojim knjigama direktno osuđuju kapitalizam, a ponekad i Zapad kao takav, kao glavnog krivca za ekološke probleme. Ako ekonomisti ne pišu o uzrocima i posljedicama klimatskih promjena jer za to nisu kompetentni, već samo pokušavaju izračunati njihove efekte, zašto ekolozi sebi daju pravo da govore o ekonomskim pitanjima za koja nisu stručni? I to uvijek zagovarajući lijevu ekonomsku poziciju? Očigledno im nisu cilj samo ekološka, već i ideološka pitanja.

Ljevica se infiltrirala u feministički pokret, i to na štetu samog feminizma. Činjenica je da se sve manje žena želi identificirati kao feministice jer je treći val feminizma jedan toksičan i destruktivan pokret koji je svrha samome sebi, a moderne feministice su sasvim odvojene od stvarnosti u svojim uskim krugovima u kojima komuniciraju samo s istomišljenicima te se tako međusobno radikaliziraju jer ne postoji nijedan faktor koji bi zakočio radikalne tendencije koje se neminovno javljaju u krugovima okrenutima samo sebi i ne komuniciraju s vanjskim svijetom, a kada i komuniciraju ta je komunikacija isključivo jednostrana. Konačni proizvod takvog stanja modernog feminizma je da je zavladalo toliko jednoumlje da je svaka feministica koja se usudi uputiti i malu kritiku takvom stanju osuđena na agresivne verbalne napade i ušutkavanje. Jedna od feministica koja se oštro protivi takvom modernom feminizmu, Christina Hoff Sommers, je osuđivana kao izdajnik od strane mainstream feminističkog pokreta, a njeni javni nastupi izazivaju jednaki bijes kod feministica kao i nastupi radikalnih konzervativaca.

Na sveučilištima diljem SAD-a i Velike Britanije više nije dopustivo biti bilo što drugo osim ljevičar, a konzervativne, klasično liberalne, libertarijanske i pro-kapitalističke govornike se redovito ušutkava, traži zabrana njihovih govora i nasilno prosvjeduje do te točke da im sveučilišta ne mogu garantirati sigurnost i njihovi govori budu redovito otkazivani. To su identične metode koje su korisili nacisti u Njemačkoj, a danas ih koristi "progresivna", točnije regresivna ljevica.

Najnoviji hit na takvim sveučilištima je „Dan bez bijelaca“ kad se zahtijeva da se na jedan dan svi bijelci udalje s kampusa. Nedavno se bijeli profesor biologije na Evergreen državnom Sveučilištu u SAD-u Bret Weinstein usprotivio zahtjevu da svi bijeli studenti i profesori napuste kampus i obratio se svima e-mailom u kojem objašnjava da je to samo po sebi opresivno i rasistički. To je uzrokovalo veliko nezadovoljstvo većine studenata do te mjere da policija nije mogla garantirati sigurnost ni studenata ni profesora, a policija je savjetovala Weinsteinu da nekoliko dana ne dolazi na kampus. Ovo apsolutno podsjeća na fašističke i komunističke metode ušutkavanja i progona neistomišljenika, pogotovo jer se radi o profesoru koji je i sam lijevih svjetonazora te se ljevica efektivno okreće protiv same sebe. To su radili i nacisti i komunisti, okretali se jedni protiv drugih i „čistili“ se od onih koji nisu dovoljno ideološki ispravni.

Ali, razmislimo malo i o samim stavovima moderne ljevice prema rasi i koliko je taj odnos ustvari rasistički - ne samo prema bijelcima, nego i prema ostalim rasama.

Današnje knjige koje imaju veze s rasom, podrijetlom, povijesnim globalnim razvojem i slično, moraju u sebi automatski sadržavati ogradu od rasizma jer su sve to pitanja koja moderna regresivna ljevica smatra tabu i aktivno se ušutkava rasprava o njima. Neke knjige idu toliko daleko u tom skrušenom klanjanju regresivnoj ljevici da dolaze do sasvim druge krajnosti, a to je rasizam prema bijelcima. Tako Jared Diamond u svojoj knjizi „Guns, germs and steel“, koja se bavi pitanjem geografskih, bioloških i kulturoloških razloga današnje prevlasti Zapada, direktno u predgovoru tvrdi da su današnji stanovnici Nove Gvineje inteligentniji od današnjih Europljana iako svi pokazatelji ukazuju na suprotno.

Na stranu to što je regresivna ljevica postala otvoreno rasistička prema bijelcima, rješenja koja ona nudi su u principu rasistička u svojoj srži. Ideja da su potrebne posebne kvote, posebni poticaji, posebna pomoć i blaži tretman nekim rasama da bi bile jednako uspješne kao i bijelci je rasistička sama po sebi jer pretpostavlja da te druge rase nisu dovoljno sposobne, inteligentne, spretne i radišne da se mogu natjecati s bijelcima pod jednakim uvjetima, stoga im treba velika pomoć da ostvare slične rezultate. To je savršen pokazatelj koliko je egalitarni sindrom, ideja da je bitna jednakost rezultata a ne jednakost prilika, ustvari nakaradna ideja.

Ljevica je danas izgubila kompas, nije u tijeku s modernim vremenom, temeljne ideje su joj zastarjele i pobijene te u toj bezidejnosti traži bilo kakav način da se održi kao relevantan ideološki faktor. U tome se pokušavaju infiltrirati u sve društvene pokrete i kroz njih gurati svoje ideje. Problem koji to proizvodi je da se ljevica, iako raširena, sasvim pogubila i zatrovala samu sebe i pokrete u koje se infiltrirala, a izgubila opću podršku u tradicionalnim grupama koje su bile politički bastion lijevih ideja. Sasvim je jasno da moderna regresivna ljevica gubi opću podršku u zamjenu za podršku nekoliko zatvorenih kvaziintelektualnih grupacija koje su dovoljne same sebi i sasvim su odvojene od stvarnosti.