Piše: Mario Nakić
14.4.2020.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Piše: Mario Nakić
14.4.2020.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Mjera ograničavanja kretanja građana izvan općine prebivališta donijeta je prošlog mjeseca bez veće frke. Iako je odmah jasno da je riječ o protuustavnoj odredbi, nisam primijetio neki otpor u medijima niti oporbi. Neki mediji, poput Jutarnjeg lista i Indexa, iskoristili su priliku da ukažu na prevelik broj općina i gradova. Po njima je jedini problem ovakve situacije to što Hrvatska ima previše općina, a samu mjeru nitko nije kritizirao kao da je ona sama po sebi razumljiva i učinkovita u borbi protiv širenja koronavirusa.
Ipak, sve je više dokaza s terena koji ukazuju da ova mjera nije nužna, a možda čak uopće ni potrebna. To ću argumentirati u nekoliko ključnih točaka.
1. Neravnopravnost i diskriminacija
Građani su dovedeni u neravnopravni položaj isključivo zbog mjesta u kojem žive. Stanovnici Zagreba nemaju nikakva ograničenja kretanja na području glavnoga grada i tamo mogu naći sve što im treba. Ne moraju tražiti propusnicu da bi otišli u trgovački centar, ljekarnu ili do posla. Stanovnici manjih gradova i pogotovo stanovnici manjih općina u puno su goroj situaciji. Prvo moraju prolaziti birokratske procedure, upućivati zahtjeve lokalnom kriznom stožeru i onda objašnjavati razloge zašto trebaju propusnicu za prolazak u drugi grad ili općinu. Njima je prolazak često od egzistencijalnog značaja, na primjer zbog odlaska u ljekarnu ili ako trebaju kupiti nešto što se ne može naći u malom dućanu u njihovoj općini. Za svaki prelazak moraju dati razlog. To je bespotrebno gubljenje vremena.
2. Kako lokalni stožer može znati govori li građanin istinu?
Kao što je primijetila Jasenka Auguštan-Pentek, gradonačelnica Zlatara:
"...uvesti propusnice i tražiti od nas lokalnih stožera (pogotovo to dolazi do izražaja u nekim malim općinama) na temelju subjektivnih procjena izdavanje propusnica. Tko sam ja ili netko drugi da u općini odlučuje da li čovjek stvarno mora u trgovinu, mesnicu, ljekarnu, banku ako je nema u svojoj općini i onda mu to dozvoliti ili ne dozvoliti!?"
Dakle, ova mjera očekuje od lokalnih stožeraša da procjenjuju koliko je građanin iskren kad kaže da mu treba propusnica da ode do ljekarne. Druga stvar, u vrijeme dok su zatvoreni kafići, noćni klubovi, kladionice i svi ostali objekti koji nisu procijenjeni kao "neophodni", ljudi zaista i nemaju zašto lagati. Čemu onda uopće propusnice kad je praktički svako putovanje u drugu općinu opravdano?
3. Neustavnost
Opet ću se vratiti na Facebook status zlatarske gradonačelnice:
"Smatram da Vlada RH krši Ustav i temeljna ljudska prava! (Članak 17. i članak. 20. Ustava RH) Uzeli su ovlasti za koje je upitno imaju li pravo. Prije nego se krenulo u to, Vlada RH trebala je poštivati Hrvatski sabor, a i detaljno sagledati specifičnosti područja. Sumnjam da zabrane NUŽNIH kretanja nisu ustavne i da netko ima pravo zadirati u nužnu slobodu kretanja."
Članak 17. kaže da se zakoni koji ograničavaju pojedina ustavna prava moraju donijeti u Saboru dvotrećinskom većinom. Iako je sloboda kretanja građana RH i ostalih (recimo turista ili gostujućih radnika koji se nađu u Hrvatskoj) unutar granica Republike Hrvatske zajamčena Ustavom, ova mjera je donijeta bez potvrde potrebne dvotrećinske većine u Saboru.
4. Je li stvarno neophodno?
Razlozi za uvođenje takve mjere možda će nekome biti razumljivi sami po sebi, budući da je u vrijeme širenja pandemije relativno opasnog virusa poželjno i nužno smanjiti kretanja stanovništva, ali empirijski dokazi ukazuju da ova mjera nema utjecaj na širenje virusa u Hrvatskoj.
Naime, Grad Zagreb, gdje živi gotovo milijun stanovnika koji imaju slobodu kretanja unutar grada, bilježi značajan pad zaraženih već 20 dana.
Znači da nema smisla zatvarati daleko manje zajednice.
5. Policija nam treba za druge stvari
U vrijeme krize policija nam je potrebna da kontrolira provođenje samoizolacije onih kojima je ona određena, ali i za zaštitu od mnogih drugih prijetnji našem zdravlju i imovini. Ovako, zbog "carina" na općinskim granicama, država troši ovaj resurs na nešto što nije neophodno.
Za one što su najveći problem u tome vidjeli broj općina, treba podsjetiti da općine i gradovi nisu zamišljeni da imaju carinu na svojim granicama.
Ne treba ni spominjati koliko ovakve birokratske prepreke sprječavaju ljude u radu i životu. U vrijeme dok nema sporta, zabave, kulture ni biznisa koji nisu "neophodni", nema ni razloga da ljudi putuju ako im nije baš potrebno. Zato im treba dopustiti da bez birokracije mogu putovati.