Bacanje polupojedenog hamburgera na saborskog zastupnika Milorada Pupovca (a možda je bio komad limuna) je opet podijelilo Hrvatsku na urbanu, kulturnu i europsku koja oštro osuđuje takav čin i onu primitivnu, nekulturnu i "brđansku" koja kaže da je Pupovac zaslužio svaki komad hamburgera kojim je izvršen "pokušaj atentata".

Prve vijesti o incidentu su nalikovale na izvještaj s mjesta zločina, opisivala se putanja hamburgera, smjer iz kojeg je ispaljen, situacija u kojoj jednu ugodnu šetnju zagrebačkim Dolcem prekida taj nasilni čin i potencijalnu nacionalnu krizu. I prije istrage zločina osuđeni su radikalno desni društveni elementi ili, kako bi to bivši predsjednik Josipović rekao, ustaška guja.

Vrlo brzo je reagirao i sam predsjednik sabora Gordan Jandroković koji oštro osuđuje pokušaj atentata na jednog od ključnih partnera HDZ-a u održavanju vlasti. Sudeći prema reakciji vlasti i medija, možemo vjerovati da u ovom trenutku traje kriminalistička obrada, provodi se DNK analiza polupojedenog hamburgera i/ili limuna, ispituju se očevidci tog groznog incidenta, Pupovac daje izjavu o tome kako mu je ustaški komad hamburgera prekinuo ugodnu šetnjicu, utvrđuje se može li dobiti PTSP itd.

U zadnje vrijeme su atentati hranom postali sve učestaliji. Bandića se gađalo jajima, Pupovca hamburgerom, istarskog župana pivom i kikirikijem, prije nekoliko tjedana su ispred zgrade Sabora bačena trula jaja. Prije tek nekoliko mjeseci je postrojavanje nekoliko desetaka gerijatrijskih crnokošuljaša na Trgu bana Josipa Jelačića bilo dokaz rehabilitacije ustaštva, povratka klerofašizma i desne radikalizacije društva, a danas je to bacanje hrane na političare i državne institucije.

I uopće se ne preispituje motivacija tih atentata hranom, uzima se zdravo za gotovo da su počinitelji zadrte ustaše koje bacanjem hrane na političare žele uzrokovati klerofašističku revoluciju i dolazak jednog od HSP-ova na vlast. Mediji i ne pomišljaju da je razlog zasipanja Bandića jajima njegovo kriminalno-klijentelističko vođenje grada Zagreba, bacanje hramburgera na Pupovca možda zato što se radi o etnobiznismenu koji ima praktički zajamčena 3 mjesta u Saboru i sam odlučuje kako će se dodjeljivati sredstva namijenjena za institucije podrške srpskoj nacionalnoj manjini, polijevanje župana Flega pivom zbog IDS-ove pljačke Uljanika i ostalih kriminalnih radnji u Istri.

Nema kritičke analize tih događaja, automatski se zna krivac, porota ne postoji, a sudac i bez ulaženja u slučaj optužuje dežurno imaginarno žrtveno janje.

Ali u političkom aktivizmu, koji se vodi bacanjem hrane na političare, nema ništa sporno. Ustvari se radi o povijesnoj praksi, sastavnom dijelu demokratskog folklora. Čak u antička vremena je bacanje hrane bilo popularno pokazivanje političkog nezadovoljstva. Rimski carevi su bile žrtve takvih atentata, a baš urbana područja poput Aleksandrije su bila posebno poznata po svom specifičnom političkom aktivizmu koji se sastojao od smišljanja uvredljivih pjesmica o političarima, bacanja hranom, javnog ismijavanja i ponižavanja, znači uglavnom svime što bi današnji mediji nazvali "primitivnim".

Francuzi su posebno prigrlili bacanje hrane na političare kao dio demokratskog folklora. Dva zadnja predsjednika Francuske, Francois Hollande i Nicolas Sarkozy, obojica su bili žrtve gađanja hranom. Na prvoga je bačena vreća brašna a drugoga kremasta pita. Macrona vjerojatno očekuje slična sudbina, iako je već bio gađan jajima 2016. godine, ali u funkciji ministra. Marine Le Pen je prilikom kampanje bila gađana jajima od strane pedesetak antifašista.

Žrtva jednog od poznatijih gađanja hranom je bio i Arnold  Schwarzenegger, koji je reagirao tako da je zamolio da mu se uz jaja dobaci i slanina kako bi napravio omlet. Anita Brayant, pop zvijezda 50-ih i 60-ih, bila je 1977. gađana kremastom pitom prilikom novinske konferencije gdje je pokušala racionalizirati svoju mržnju prema homoseksualcima. Lista političara i aktivista koju su gađani hranom je poduža. Neki su gađani i konkretnijim stvarima, kao predsjednik George W. Bush kojeg je prilikom govora u Iraku jedan novinar gađao cipelom, što je bliskoistočni ekvivalent gađanju hranom.

Pupovac i Bandić se nalaze u dobrom društvu, jer su hranom gađani puno važniji i utjecajniji političari od njih. Tako da se nema smisla sramiti činjenice da su u Hrvatskoj političari gađani hamburgerom i pivom jer se radi o povijesnoj demokratskoj tradiciji koja je jako popularna u najnaprednijim zemljama svijeta.

Ali mi uvijek pokušavamo biti veći katolici od Pape, veći kozmopoliti od građana New Yorka, kulturniji od stanovnika Londona, modno osvješteniji od stanovnika Milana i umjetnički osvješteniji od Parižana. Stalno pokušavamo dokazati da smo kulturni, civilizirani, napredni, razvijeni. Sve da bismo dokazali sebi i drugima da pripadamo kulturnom krugu Zapada. Stalno bježimo od Istoka i pokušavamo biti veći Zapad od Zapada, a na kraju ne uspijevamo biti ni Istok ni Zapad. Valjda se radi o prokletstvu pogranične zemlje s krizom identiteta, balkanske duše i zapadnoeuropskog uma. Ne možemo prihvatiti vlastitu povijesnu, kulturnu i identitetsku dualnost pa se za sve što smatramo primitivnim, nekulturnim i nazadnim bičujemo po leđima da bismo oprali grijehe istočnjačkog primitivizma.

I u tome smo smiješni, jer ne razumijemo u potpunosti ni Istok ni Zapad. Kao i na primjeru bacanja hrane na političare, smatramo da moramo stalno dokazivati svoju pripadnost Europi da bi nas ona prihvatila. I u tome napadamo baš one stvari koje su temelj te napredne Europe, kulture i demokracije.

A Hrvatska je dio Europe, oduvijek je i bila. Treba se riješiti kompleksa manje vrijednosti naspram Europe i prihvatiti da smo povijesno i geografski pogranična zemlja Zapada kao i sve dualnosti koje proizlaze iz toga.