U nedjelju, 13. rujna, Švedska izlazi na parlamentarne izbore na kojima su migracije i mafijaški kriminal ponovno među glavnim temama. Od 12. lipnja u cijeloj Europskoj uniji primjenjuje se Pakt o migracijama i azilu, najveća reforma europskog azilnog sustava u posljednjem desetljeću. Hrvatska je, pak, u samo nekoliko godina od tipične zemlje iseljavanja postala zemlja koja godišnje izdaje između 170 i više od 200 tisuća dozvola za boravak i rad.
Rasprava o imigraciji u Europi obično se svodi na dva plemena. Jedno i danas brani duh rečenice "Wir schaffen das" (Mi to možemo) i svaku kritiku doživljava kao ksenofobiju. Drugo u imigrantima vidi prijetnju civilizaciji i sanja o "remigraciji". Oba plemena griješe iz istog razloga: gledaju na migrante kao na homogenu masu, a ne kao na pojedince koji dolaze iz različitih razloga, kroz različite kanale i u različite institucionalne okvire. Upravo je taj okvir - a ne sama imigracija - ono što odlučuje hoće li novi stanovnici biti neto doprinos ili neto trošak.
Brojke koje treba znati prije rasprave
Počnimo s činjenicama, jer ih u ovoj temi najčešće preskaču.
Nezakoniti prelasci vanjske granice EU-a u padu su. Frontex je u 2025. zabilježio oko 178.000 nezakonitih prelazaka, 26 posto manje nego godinu ranije i manje od polovice razine iz 2023., kada je brojka dosegnula oko 380.000 – najviše od 2016.
Broj zahtjeva za azil također pada. U 2025. u Europskoj uniji zabilježeno je 669.365 tražitelja azila koji su zahtjev podnijeli prvi put, 26,6 posto manje nego 2024., a Njemačka je sama zabilježila pad veći od 50 posto. Ali ispod tih brojki leže strukturni problemi koji nisu nestali: stopa priznavanja zaštite pala je na 29 posto, a krajem 2025. na odluku je u svim instancama čekalo oko 1,2 milijuna predmeta.
Treći podatak možda je najvažniji. Od svih stranaca kojima je naloženo napuštanje EU-a, godinama se stvarno vraćalo tek oko petine. Europska komisija navodi da je stopa povrata u 2025. porasla na 28 posto - više nego prije, ali i dalje znači da gotovo tri od četiri odluke o povratku ostaju mrtvo slovo na papiru.
Istodobno, Europa stari. Početkom 2025. na svaku osobu stariju od 65 godina u EU su dolazile tek nešto više od tri osobe radne dobi. Prema najnovijim Eurostatovim projekcijama, stanovništvo Unije dosegnut će vrhunac 2029., a zatim počinje padati. Do 2050. radno sposobno stanovništvo smanjit će se u 22 od 27 članica.
To je okvir u kojem se mora voditi svaka ozbiljna rasprava. Europa istodobno ima problem s nekontroliranim dolascima i s nedostatkom radnika. To nisu dva lica istog problema, nego dva različita problema koja traže različita rješenja.
Dobra vijest: imigracija koja funkcionira
Kada je imigracija vezana uz rad, rezultati su vidljivi i u makroekonomskim podacima. Prema analizi Europske središnje banke, strani radnici činili su 2022. tek oko devet posto radne snage eurozone, ali su u sljedeće tri godine donijeli polovicu njezina rasta. Predsjednica ECB-a Christine Lagarde procijenila je da bi njemački BDP bez stranih radnika bio oko šest posto niži od razine iz 2019., a snažan rast Španjolske nakon pandemije velikim je dijelom rezultat priljeva strane radne snage.
Eurostatovi podaci otkrivaju i jasan obrazac: u zemljama u kojima je imigracija pretežno radna, državljani trećih zemalja često imaju višu stopu zaposlenosti od domaćeg stanovništva. Eurostat među takvim iznimkama navodi Češku, Maltu, Poljsku, Rumunjsku i Hrvatsku. U Slovačkoj je 2025. stopa zaposlenosti državljana trećih zemalja iznosila 86,9 posto, naspram 78 posto kod domaćih državljana. To nije slučajnost: kada je dozvola za boravak uvjetovana ugovorom o radu, u zemlju ulaze ljudi koji dolaze raditi.
Čak i izbjeglička imigracija, uz dovoljno vremena i manje administrativnih prepreka, pokazuje napredak. Njemački Institut za istraživanje zapošljavanja (IAB) utvrdio je da je do kraja 2024. radilo oko 64 posto azilanata koje su stigli 2015., u usporedbi sa 70 posto u ukupnoj populaciji, a devet od deset zaposlenih imalo je posao s punim socijalnim osiguranjem. No iza prosjeka krije se golema razlika: među muškarcima zaposleno je 76 posto, među ženama tek 35 posto.
Zanimljivo je što IAB navodi kao glavne prepreke: zabrane rada tijekom azilnog postupka, spore procedure, obvezu prebivanja na propisanom mjestu i smještaj u kolektivnim centrima. Drugim riječima, dobar dio integracijskog neuspjeha nije proizvod samih migranata nego države koja im je godinama branila da rade.
Loša vijest: kada azil postane glavna ulazna vrata
Problem nastaje kada kanal ulaska ne odgovara potrebama tržišta rada. Najdetaljniju sliku daje nizozemska studija Grenzeloze verzorgingsstaat ("Socijalna država bez granica") autora Jana van de Beeka, Hansa Roodenburga, Joopa Hartoga i Gerrita Kreffera, koja je na anonimiziranim podacima o cjelokupnom nizozemskom stanovništvu izračunala neto doprinos imigranata javnim financijama tijekom cijelog života, prema razlogu dolaska. Rezultat je nedvosmislen: jedino radna migracija donosi pozitivan prosječni doprinos, oko 125.000 eura po osobi. Studentska migracija u prosjeku košta oko 75.000 eura, obiteljska oko 275.000, a azilna oko 475.000 eura po osobi.
Metodologija takvih izračuna može se osporavati - rezultat ovisi o tome kako se raspoređuju troškovi javnih dobara, kakve se diskontne stope koriste i kako se projiciraju ishodi druge generacije. Ali smjer nalaza potvrđuju i drugi izvori. Dansko ministarstvo financija izračunalo je da je imigracija iz nezapadnih zemalja državu 2018. neto koštala 31 milijardu kruna, dok su imigranti iz zapadnih zemalja bili neto uplatitelji. Ključno je kako samo ministarstvo objašnjava razliku: ne podrijetlom nego razlogom dolaska. Skupine koje su u većem udjelu stizale kao izbjeglice ili kroz spajanje obitelji bilježe veći trošak, a oni koji dolaze zbog ponude za posao ili studija uglavnom su neto dobitak za državu.
Na razini cijele Unije jaz je očit. U 2025. stopa zaposlenosti državljana trećih zemalja u dobi od 20 do 64 godine iznosila je 65,2 posto, a domaćih državljana 77 posto. Stopa nezaposlenosti bila je 12,3 posto naspram 5,2 posto. Razlike su najveće upravo u zemljama s velikim udjelom azilne i obiteljske imigracije i izdašnom socijalnom državom: u Belgiji radi 51,6 posto državljana trećih zemalja (naspram 74,1 posto domaćih), u Njemačkoj 63,2 posto (naspram 83,8 posto), a u Švedskoj je nezaposlenost među njima 22,8 posto.
Milton Friedman upozoravao je da slobodna imigracija i socijalna država ne mogu dugo supostojati. Ne zato što su imigranti lijeni, nego zato što socijalna država mijenja poticaje. Kada se u zemlju može ući bez posla, a u njoj živjeti bez rada, sustav više ne bira ljude prema onome što mogu ponuditi, nego prema tome koliko su spremni riskirati da bi ušli. Europski azilni sustav upravo je to postao - de facto kanal nekontrolirane migracije. Europska agencija za azil upozorava da većinu zahtjeva podnose državljani zemalja s niskom stopom priznavanja, što znači da velik dio podnositelja nema pravo na zaštitu, ali zbog sporih postupaka i niske stope povrata u Europi ipak ostaje.
To je, prije svega, problem vladavine prava. Klasični liberalizam počiva na ideji da pravila vrijede jednako za sve i da se provode. Sustav u kojem pravomoćna odluka o povratku u tri od četiri slučaja ne znači ništa ne potkopava samo migracijsku politiku, nego i povjerenje građana u državu uopće. Politička reakcija zato ne dolazi samo s desnice: danska socijaldemokratska vlada Mette Frederiksen godinama vodi politiku minimalnog priljeva izbjeglica pa je Danska do kraja studenoga 2025. odobrila tek 839 azila - u usporedbi s gotovo 11.000 u 2015. godini.
Sigurnost: činjenice bez histerije
Nigdje rasprava nije toliko zatrovana kao kod kriminala pa se ovdje najviše treba držati podataka. Najtemeljitija europska analiza dolazi iz Švedske. Švedsko Nacionalno vijeće za prevenciju kriminala (Bra) utvrdilo je 2021. da je vjerojatnost da osoba rođena u inozemstvu bude registrirana kao osumnjičenik 2,5 puta veća nego kod osoba rođenih u Švedskoj od roditelja rođenih u Švedskoj. Kod djece imigranata rođene u Švedskoj taj omjer iznosi 3,2 naprema 1 Šveđanin.
No ista studija pokazuje i drugu stranu. Kada se uzmu u obzir razlike u dobi, spolu, prihodima, obrazovanju i vrsti općine, omjer za osobe rođene u inozemstvu pada na 1,8, a za drugu generaciju na 1,7. Veći dio razlike, dakle, objašnjavaju mladost i socioekonomski položaj - ali ne sav. Bra kao dodatne čimbenike navodi segregaciju stanovanja, slabije obrazovne ishode i otežan pristup tržištu rada, ali i norme časti i određene obrasce muškosti. Istodobno napominje da istraživanja učinak kulturnih čimbenika ocjenjuju slabijim od socioekonomskih.
Najalarmantniji podatak nije onaj o prvoj, nego o drugoj generaciji - mladićima rođenima u Švedskoj koji su odrasli u predgrađima s visokom nezaposlenošću. To nije "uvezeni" kriminal nego proizvedeni neuspjeh integracije. A taj neuspjeh ima i ekonomsku dimenziju: zemlja s visokim ulaznim plaćama, malo jednostavnih poslova i izdašnim naknadama gurnula je desetke tisuća ljudi izvan tržišta rada, a dio njihove djece u ruke bandi.
Švedska je u međuvremenu pokazala i da država koja odluči provoditi zakon može postići rezultate. Broj pucnjava pao je s 390 u 2022. na 147 u 2025., a broj ubojstava u 2025. bio je najniži od 2012. Policija, međutim, sama priznaje da ne uspijeva zaustaviti novačenje mladih u bande, koje prema njezinim procjenama imaju oko 17.500 aktivnih članova. Represija liječi simptome; uzrok je na tržištu rada i u školama.
Hrvatska: od zemlje iseljavanja do uvoznika rada
Hrvatska je u imigraciju ušla drugačije od Švedske ili Njemačke - i to je dobra vijest. Naš je model gotovo u potpunosti radni: dozvolu za boravak i rad traži poslodavac, za konkretno radno mjesto. U 2024. izdano je više od 206.000 dozvola, a u 2025. oko 170.700 - od toga 80.365 za novo zapošljavanje, 70.275 produljenja i 20.083 sezonske dozvole. Najviše ih je otišlo u turizam i ugostiteljstvo te graditeljstvo, a najzastupljeniji su državljani Bosne i Hercegovine, Nepala, Srbije, Filipina i Indije.
Upravo takav model zagovaraju klasični liberali: o tome tko dolazi odlučuje tržište rada, a ne ministarstvo ili azilni sustav. Rezultat su visoka zaposlenost stranih radnika i zanemariva ovisnost o socijalnoj pomoći.
No i hrvatski model ima ozbiljne slabosti. Prva je vezivanje radnika uz jednog poslodavca. Radnik koji ne može promijeniti posao nema pregovaračku moć, a to otvara prostor za izrabljivanje, loš smještaj i posredničke agencije koje naplaćuju "dovođenje". Nadzori to potvrđuju: u samo dva mjeseca 2025. MUP i Državni inspektorat provjerili su oko 33.500 stranih radnika i utvrdili gotovo 5.000 nepravilnosti. Izmjene Zakona o strancima iz 2025. i 2026. idu u dobrom smjeru - poslodavci s dugovanjima prema državi ili osudama za kaznena djela iz radnih odnosa ne mogu zapošljavati strance, smještaj mora biti primjeren, a radnik nakon šest mjeseci može promijeniti poslodavca bez nove dozvole. Ta posljednja mjera vrijedi više od stotinu inspekcija: radnik koji može otići najbolja je zaštita od lošeg poslodavca.
Druga slabost je birokratsko planiranje. Test tržišta rada i liste deficitarnih zanimanja po policijskim upravama pretpostavljaju da službenici bolje od poslodavaca znaju koliko radnika treba i gdje. Hayek bi rekao da je to klasičan problem raspršenog znanja: informacija o tome treba li hotelu u Poreču još pet kuhara postoji u hotelu u Poreču, a ne u uredima u Zagrebu.
Treća slabost tek dolazi. U prva četiri mjeseca 2026. broj produljenja prvi je put premašio broj dozvola za novo zapošljavanje. Strani radnici više nisu privremena radna snaga - postaju stanovnici. Švicarski pisac Max Frisch 1965. sažeo je iskustvo svoje zemlje s talijanskim sezonskim radnicima u jednu rečenicu: tražili smo radnu snagu, a došli su ljudi. Ljudi dovode obitelji, djeca im idu u škole, trebaju im stanovi i liječnici. Hoće li ta faza postati uspjeh ili švedski scenarij, ovisi o tome hoćemo li danas postaviti jasna pravila: poznavanje jezika, ekonomska samostalnost kao uvjet produljenja boravka i spajanja obitelji te državljanstvo kao kraj, a ne početak integracije.
Prigovori koje treba shvatiti ozbiljno
Pošten argument mora se suočiti s najjačim protuargumentima, a oni dolaze s više strana.
S konzervativne strane prigovara se da se društvo ne može svesti na fiskalnu bilancu. Kulturna kohezija, povjerenje među susjedima i zajednički normativni okvir javna su dobra koja se ne vide u proračunu, a brza demografska promjena može ih nagristi i kada su svi zaposleni. Postoji i ekonomski prigovor: iako su prosječni učinci imigracije na plaće u istraživanjima uglavnom pozitivni, niskokvalificirani domaći radnici koji se natječu za iste poslove mogu osjetiti pritisak, a pritisak na stanove u gradovima stvaran je.
To su legitimni prigovori. Odgovor na njih nije zatvaranje granica nego tempo i selekcija koji društvu omogućuju da nove ljude apsorbira - i liberalizacija stanogradnje, jer je nestašica stanova prije svega problem prostornog planiranja i regulacije, a ne imigracije.
S humanitarne strane upozorava se da azil nije instrument tržišta rada, nego pravna i moralna obveza prema ljudima koji bježe od progona. Organizacije za ljudska prava kritiziraju novi Pakt jer ubrzava postupke na štetu zaštitnih jamstava i širi pritvaranje, a "centre za povratak" u trećim zemljama analitičari berlinskog instituta SWP ocjenjuju skupima i tek marginalno učinkovitima. Njemački podaci pokazuju da se i izbjeglice s vremenom integriraju, a Španjolska je 2026. pokrenula izvanrednu legalizaciju oko pola milijuna ljudi bez dokumenata, uz argument da ih time izvlači iz sive ekonomije i uvodi u porezni sustav.
I ovi su prigovori ozbiljni. Klasični liberal ne smije pristati na državu koja pritvara ljude bez pravičnog postupka niti na politiku koja stvarnim izbjeglicama zatvara vrata. Upravo zato azil mora biti brz i vjerodostojan: brza odluka štiti one kojima zaštita pripada, a provedeni povratak štiti legitimnost cijelog sustava.
S libertarijanske strane dolazi najradikalniji prigovor. Ekonomisti poput Bryana Caplana i Michaela Clemensa tvrde da bi slobodno kretanje radne snage globalni BDP moglo povećati za desetke posto, prema nekim procjenama i gotovo udvostručiti, a svako ograničenje imigracije oblik je centralnog planiranja tržišta rada. Klasični liberal s tim argumentom u načelu ima puno simpatija. Ali Europa nije prazan prostor slobodnog tržišta nego skup socijalnih država s visokim porezima, reguliranim tržištima rada i izdašnim naknadama. Dok je tako, otvorene granice ne znače slobodno tržište rada nego slobodan pristup javnim sredstvima - a to je recept za političku reakciju koja na kraju ruši i legalnu, korisnu imigraciju.
Što bi predložio klasični liberal?
Iz svega navedenog proizlazi nekoliko jasnih načela.
Prvo, strogo razdvojiti azil i radnu migraciju. Zahtjevi za azil moraju se rješavati u mjesecima, a ne godinama. Azil treba biti opravdan, a ne bez ozbiljnog razloga. Nije dovoljno da netko želi živjeti u Europi, mora biti stvarna žrtva sistema u svojoj državi kojoj je tamo doslovno ugrožen život.
Onima kojima se prizna zaštita treba omogućiti rad od prvog dana, jer njemačko iskustvo pokazuje da zabrane rada samo produžuju ovisnost. Onima kojima se zaštita ne prizna odluka o povratku mora nešto značiti.
Drugo, radna migracija neka bude izdašna, ali vođena poslodavcima, a ne birokracijom. Umjesto lista deficitarnih zanimanja i testova tržišta rada dovoljan je ugovor o radu s plaćom iznad unaprijed poznatog praga. Dozvola mora biti prenosiva - radnik mora moći promijeniti poslodavca.
Treće, socijalna prava tek nakon uplaćenih doprinosa. To nije diskriminacija nego logika osiguranja: pravo na naknadu stječe se uplatama. Takav zid oko socijalne države - a ne oko zemlje - omogućuje otvorenost prema radnicima bez rizika fiskalne ovisnosti.
Četvrto, ukloniti prepreke radu. Među visokoobrazovanim strancima u EU čak 37 posto radi poslove za koje visoka stručna sprema nije potrebna, naspram 20 posto domaćih državljana. Brže priznavanje diploma, manje zatvorenih profesija i fleksibilnije tržište rada za početnike vrijede više od svih integracijskih programa zajedno.
Peto, isti zakon za sve. Nulta tolerancija prema paralelnim strukturama, nasilju i kriminalu - ali i nulta tolerancija prema kolektivnoj krivnji. Pojedinac odgovara za svoja djela, a ne za djela ljudi iste boje kože, jezika ili vjere.
Šesto, državljanstvo kao kraj puta. Jezik, ekonomska samostalnost i poznavanje ustavnog poretka trebaju biti uvjet, a ne naknadna želja.
Problem nije broj nego vrata
Europa nije pogriješila zato što je primila previše ljudi. Pogriješila je zato što ih je primala kroz pogrešna vrata - kroz azilni sustav koji ne razlikuje progonjene od kriminalaca, a sve njih od ekonomskih migranata; kroz socijalnu državu koja rad čini opcijom umjesto uvjetom - a zatim ih vlastitim propisima drži izvan tržišta rada. Posljedice: fiskalni trošak, segregacija, kriminal u drugoj generaciji i uspon populista - nisu dokaz da je imigracija loša, nego da je loša politika skupa.
Hrvatska ima rijetku prednost: u imigraciju ulazi kroz ispravna vrata, vrata rada. Hoće li tu prednost sačuvati, ovisi o tome hoće li se oduprijeti dvjema napastima - birokratskoj, koja bi htjela planirati svakog radnika, i populističkoj, koja bi htjela zatvoriti vrata upravo onima koji ovu zemlju danas održavaju. Imigracija je dobra dok je kontrolirana i dok je vodi tržište rada. Sve ostalo je ili utopija ili strah.
