Kad nacionalna dalekovidnica i katedrala duha organizira javne rasprave o iseljavanju pozivajući sindikaliste i ministre financija, gdje onda vječni borac za radnička prava Vilim Ribić izjavi kako treba povećati plaće 25-30%, treba zgrabiti daljinski i prije nego što ga bacite u ekran, okrenuti na neki program koji nije toliko vidljivo loš i zatupljujući.

Jedno od mojih utočišta je BBC 1 ili 2, koji možete bez straha pustiti da brblja u pozadini i prije ili kasnije će naletjeti nekakav odličan dokumentarac, seriju, vijesti su kratke i ne smetaju programu (za one koji žele znati više tu je BBC News). Čak i političke emisije su zanimljive i u ovakvim formatima kao Otvoreno, uključuju pun studio gledatelja koji postavljaju pitanja (Question Time) i snimaju se u raznim gradovima zemlje s lokalnim ljudima i gostima.

Dobro, sad ja uspoređujem BBC i HRT što je u samom početku smiješno, ali obje su javne televizije, plaćene porezom, dok samo jedna proizvodi vrhunski program, a druga je HRT.

Prateći sve više BBC, za koji mi ne bi bilo žao ni plaćati pretplatu, primjetno je kako u nizu emisija prati poduzetništvo i ekonomiju i to ne samo u specijaliziranim emisijama, nego i onima laganijeg sadržaja. Recimo „Bargain Hunt“ je zabavna emisija u kojoj timovi imaju zadatak da kupe neke antikne predmete na sajmu i onda ih pokušaju prodati na aukcijama za što veću cijenu i tako ostvare (ekstra)profit. Naravno, HRT je otkupio od BBC-ja licencu za „Ples sa zvijezdama“, ali ne i za ovu emisiju. Umjesto da se divimo tome kako neka polupoznata hrvatska ličnost pada po sceni pa to netko ocjenjuje, možda bi bilo pametnije da se na popularan način ljudima približi umjetnost, prepoznavanje vrijednih predmeta, aukcije i sposobnost prodaje.

Sličan primjer je i serija „Apprentice“, koja je malo bliže reality konceptu, ali opet zanimljiva jer se oko 15 kandidata natječe svaki tjedan u poslovnim zadacima i sistemom eliminacije se dolazi do pobjednika koji osvaja investiciju od 250 tisuća funti i partnerstvo u biznisu s lordom Alanom Sugarom, legendom biznisa u Britaniji. To je samo dio programa na televiziji koja poduzetništvo prikazuje kao nešto pozitivno i nešto u čemu bi se svatko mogao okušati, pa barem u TV emisiji.

Mislim da je neka od privatnih televizija u Hrvatskoj pokušala hrvatsku verziju Apprenticea, ali ideja očito nije došla do realizacije. Tko zna, možda i bolje, jer tko zna kako bi se u koncept uklopilo hrvatsko shvaćanje poslovanja i tko bi bio pandan Lordu Sugaru, iako znam da ste sad svi pomislili na jednog poduzetnika koji trenutno piše blog, a shodno prevladavajućem ekonomskom modelu, možda bi glavni investitor bio i neki ministar.

Za razliku od hrvatske zbilje, u ovim emisijama me najviše iznenadilo da i najprosječniji ljudi s ulice ispravno shvaćaju neke ekonomske kategorije kao što su trošak, cijena, ulaganje, promet, zarada, profit. Tako recimo kad prodaju kupljene stvari na aukcijama, sasvim su iskreno sretni kad ostvare zaradu od 5, 10, 15 funti, jer jednostavno su dobili više novca nego što su za tu stvar platili. I onda se sjetiš s koliko neskrivenog gađenja se u Hrvatskoj gleda na sam pojam zarade, a posebno ovako mršave zarade, jer šta ću se ja ustajat s kave za zaradu koja nije barem 300%. Zato Englezi imaju izreku – take care of pennies and the pounds will take care of themselves“ – što će reći da je svaka zarada dobra i da se svako bogatstvo gradi, od skromnih početaka do nastanka megakorporacija i bogatstva koje ti omogućuje da kupiš dvorac i helikoptere.

Nasuprot tome stoji balkanski san brze i velike zarade gdje se preko noći preobrazite iz kamiondžije u tajkuna, s pomoću odabranih veza i državnih dužnosnika.

Ako se sad s televizije vratimo na aktualni primjer Agrokora, postaje sasvim jasna razlika poslovanja na slobodnom tržištu i onom neslobodne mješavine socijalističko-etatističke verzije kapitalizma. Slobodno tržište podrazumijeva poštenu i otvorenu utakmicu u kojem natjecatelji donose svoje predmete na aukciju, a kupci nadmetanjem odrede najvišu cijenu koju su spremni dati za taj predmet.

Država tu postavi osnovne okvire igre i makne se sa strane, ne gura nikog u prvi plan niti gura ikoga van slike. Kad netko padne, ne pomaže, pravila igre su poznata svima koji u nju ulaze. Sve što se dogodilo je čista negacija pravila slobodnog tržišta i kao takva ne može imati sretniji kraj. Prije ili kasnije se niz faktora, konkurencija i ostale okolnosti poslože tako da namještena igra propada.

A što se HRT-a tiče, onog dana kad u emisijama o ekonomiji i iseljavanju budu pozivani poduzetnici i ljudi koji razmišljaju o odlasku, a ne uvijek ista parada dosadnih glavonja sa svojim frazama, onda će i ta televizija imati nekog smisla. Do tada, radije gledajte Folk-paradu, Big Brother ili BBC.