Nakon što su se svi dojmovi slegli i kad sam vidio da su manje-više svi komentirali onako kako se od njih očekivalo, moj komentar bi mogao biti svojevrsno iznenađenje jer ni sam nisam ranije vjerovao da bi me se toliko mogao dojmiti glavni predstavnik ljevice na ovim izborima. Da, Zoran Milanović je rasturio, jedini kojem ne mogu naći zamjerku u sučeljavanju.

Tko god pobijedio na izborima, najveći gubitnik je državna televizija koja je dokazala da ne vrijedi 80 kuna mjesečne pretplate, ne vrijedi ni pola tog iznosa. Pitanja su kao da smo u 1945. godini: Srbija, ćirilica, pobačaj, Tito, Tuđman, gay pride. O ekonomiji ništa, o obrazovanju ništa. Čini se da novinarima na HRT-u ta pitanja uopće nisu bitna.

Kolinda Grabar-Kitarović je bila ugodno iznenađenje utoliko što je ostala prisebna. Osim toga, ništa posebno. Ponavljala je svoje standardne floskule o "regionu" na što joj je Zoran Milanović fenomenalno odgovorio. "Region" je u Hrvatskoj pogrdna riječ za države u našem susjedstvu i mi se stvarno nismo dokazali da se možemo prema njima odnositi tako s visoka. Kolinda je pokazala posljednjih 5 godina kakva je predsjednica i mislim da će biti velika sramota za Hrvatsku ako je izaberemo opet.

Miroslav Škoro je razočaranje, vjerujem, čak i za njegove fanove. Koliko god se trudio naglašavati "hrvatski narod", "katolička vjera", "Domovinski rat" i druge neizostavne parole desničara pred svake izbore, nije zvučao dovoljno uvjerljivo i primao je dosta niske udarce sa svih strana. Kao da on ni sam ne vjeruje u te floskule koje mora ponavljati. U Hrvatskoj sigurno ima ljudi koji će samo zbog toga zaokružiti njegovo ime na listiću, ali ne dovoljno za drugi krug.

Na početku mi se svidio nastup Dejana Kovača koji se činio razuman, ali nažalost nije izdržao dva i pol sata bez neke provale ludosti. Njegov napad na Kolindu zbog bilježaka je potpuno promašen, ljudi zapisuju bilješke i na puno ozbiljnijim poslovnim sastancima, to je sasvim normalna stvar. Naravno, postoje i oni s ekstra memorijom koji ne moraju ništa bilježiti, ali nigdje ne piše da predsjednik mora imati konjsku memoriju. Mislim da je Kovač malo zabrijao previše na profesora, to se često događa sveučilišnim profesorima da se počnu ponašati prema svojim sugovornicima kao prema studentima. Loša navika.

Pred kraj sučeljavanja Kovač je imao jednu po meni još goru provalu od te s bilježnicom. Govorivši o svome programu, otkrio je i plan kako će "vratiti 300.000 ljudi u Hrvatsku": osnovat će ODBOR.

Svi su se zakačili za njegove izjave o djeci koju je nekoliko puta spomenuo, ali meni je u uho upala njegova floskula o 300.000 ljudi koji su napustili Hrvatsku. Prvo, ta brojka vjerojatno nije točna osim ako misli na period od 50 godina. I drugo, zašto bi itko uopće radio na tome da se ljudi vrate? Pa vratit će se sami ako se država popravi kao što se vraćaju Poljaci i Estonci nakon masovnog egzodusa. Neka ljudi idu slobodno tamo gdje im je bolje.

Dalija Orešković je fascinirala možda Matiju Babića, ali mene nije. Ona ima tu legalističku priču o poštivanju pravne države i potpisanih ugovora - barem kad je riječ o EU i NATO savezu. Ali nekoliko minuta kasnije, na pitanje o vjeronauku u školi odgovara da bi ga ukinula. Zar to nije predmet Vatikanskih ugovora?

Nemojte me krivo shvatiti, i ja sam protivnik vjeronauka u državnoj školi, po tom se pitanju slažem s Dalijom, ali moram primijetiti njenu nedosljednost jer joj odjednom poštivanje međunarodnih ugovora nije bitno. Kad je riječ o stvarima koje njoj ideološki odgovaraju, međunarodne ugovore treba poštivati. Kad je riječ o nečemu što njoj ideološki ne odgovara, onda ih ne treba poštivati. Toliko o lijevim legalistima.

Mislav Kolakušić je dobar govornik i imao je neke dobre izjave sinoć. Recimo, ugodno me iznenadio kad je pokazao kako razumije važnost trgovinske razmjene među državama i da moramo gajiti trgovinske odnose sa susjednim državama jer će hrvatski proizvodi uvijek bolje prolaziti u BiH i Srbiji nego u Nizozemskoj. Na tu temu dobar je odgovor dao i Dejan Kovač (koji se očito popravio od onog puta kad je usporedio stranu robu u trgovinama s tenkovima u Vukovaru).

Kod Kolakušića mi se ne sviđa što ne ulijeva povjerenje. Ne mogu vjerovati čovjeku koji se kandidira za tako visoku funkciju, a odbija dati svoje mišljenje o svjetonazorskim pitanjima. Čak više cijenim Đapića s kojim se praktički ni u čemu ne slažem jer on barem otvoreno priznaje tko je i što misli. Kod Kolakušića to ne znamo.

Vidim da je Dario Juričan (aka Milan Bandić) osvojio simpatije svojim trolanjem, ali mene se nije baš dojmio jer mi je jasno da je iza te fasade obojane tobožnjom brigom zbog korupcije nešto sasvim drugo. Mislite da je Juričan pravedni troler i satiričar koji "realno oslikava našu politiku"? Potpuno netočno.

Da se čovjek stvarno ismijava korumpiranim političarima, onda bi se osim standardne HDZ-ove "privatizacijske pljačke" osvrnuo i na SDP-ove predstečajne nagodbe. Onda ne bi rekao da je korupcija u ovoj zemlji utemeljena 1990-ih i da ju je utemeljio Franjo Tuđman. To je ljevičarski mit. Oni ozbiljno vjeruju da u bivšoj državi korupcije nije bilo. A u toj bivšoj državi nije se moglo ni liječniku otići bez bombonijere i kave, a ni 100 maraka nije bilo naodmet, za svaki slučaj. Mito i korupcija su u komunizmu bili toliko ukorijenjeni i uobičajeni u svim porama društva, da su se pretvorili u narodni običaj. Pričati kako je kod nas korupcija rođena 1990-ih, kad se bar počelo o tome govoriti kao nečemu negativnom, krajnje je neiskreno.

Juričan vidi ono negativno samo na jednoj strani političkog spektra. Ne bih rekao da njemu stvarno smeta korupcija, mislim da je ona samo sredstvo koje je odabrao za borbu protiv desnice i HDZ-a.

Ipak, njegovo trolanje zasjenili su oni koji su nesvjesno trolali, odnosno koji ozbiljno vjeruju u svemirske gluposti koje su sinoć govorili, a to su Nedjeljko Babić, Ivan Pernar, Anto Đapić i Katarina Peović. Svatko od njih ideološki zagrižen na svoju stranu, uvjeravali su sebe i svoje istomišljenike kako su baš oni ti koje treba izabrati da spasimo živu glavu. Oni su naši spasitelji; Đapić će nas spasiti od groznih manjinaca koji imaju, eto, "prevelika prava", Pernar će nas spasiti od cijepljenja, NATO-a i imigranata koji primaju socijalnu pomoć, Nedjeljko Babić od ne znam čega, a Katarina Peović od imovine.

Peović i Pernar imaju vrlo slične stavove i lako bi mogli stvoriti koaliciju. Peović cijelu svoju kampanju temelji na jugonostalgiji i povratku u "zlatne" 1950-e, kad "nismo bili periferija Europe". Ona je sasula toliko laži i dezinformacija da ću morati tome posvetiti cijeli članak. Ali za razliku od nje, Pernar je demagog pro. On to radi profinjeno, tako da sebe prikazuje kao osobu koja je lišena ideologije dok je, zapravo, sam duboko zagrizao u ideologiju. Njegova je ideologija temeljena samo na jednoj stvari - neznanju. Kaže Pernar "Što postavljate ideološka pitanja, što ne pitate tko drži novac" --> upravo to je ideologija, dragi Pernaru. Nažalost, još uvijek ima ljudi koji padaju na takve priče o "borcima za malog čovjeka".

Jedini kandidat kojem ne mogu naći zamjerku je Zoran Milanović. Da, nikada nisam vjerovao da ću takvo što reći, ali on mi se nakon jučerašnjeg sučeljavanja čini kao najrazumniji lik na našoj političkoj sceni. Čovjek je briljirao s nekoliko komentara; kad je Pernara i Škoru podsjetio na to što bi vojska radila na granici protiv nenaoružanih imigranata i znaju li oni što to znači; kad je Kovaču spustio da su i stanovnici Estonije i Poljske nedavno odlazili da bi se sada opet vraćali jer ključ je u poštenoj vlasti i transparentnoj državi (šteta je samo što Milanović to nije dokazao dok je bio premijer, ali nitko ga od protukandidata nije sinoć na to podsjetio). Milanović je briljirao i kad je spustio Peovićki nakon njenih izljeva jugonostalgije podsjetivši je da je i Španjolska imala sličan rast za vrijeme Franca (to je bio fašizam). "Znači li sad to da je to bila dobra država?"

Nije bježao od ideloških pitanja i na sva je odgovorio razumno; pobačaj prepustiti ženama na izbor, ćirilične ploče su pitanje zakona i funkcioniranja države na njenom teritoriju; slati vojsku na granicu zbog imigranata je jako opasna ideja. Zanimljivo je da je ipak izbjegao odgovoriti na pitanje o Titu i Tuđmanu. Rekao je da "javnost zna njegove stavove". Čini se da jako teško suzdržava svoju želju da oplete po Titu, nije mu baš drag, ali zna da njegovi glasači vole Tita i Jugoslaviju.

On nije ljevičar, on ne pripada svjetonazorski socijaldemokratima. Milanović je otvoren u ideološkim stavovima, ali ne robuje ideologiji do te mjere da bi negirao činjenice. To kod njega cijenim. Jako razuman i pametan čovjek, k tome, rekao bih, liberal. Za sebe je jednom izjavio da je liberalni konzervativac, ali mislim da je pretjerao. S obzirom na stavove koje je dosad iznio, prije je konzervativni liberal. Naravno, u jučerašnjoj debati su izostale ekonomske teme pa nemamo punu sliku, ali po onome sinoć glasao bih za njega da nije već bio premijer, i to na čelu vlade koja je upropastila Hrvatsku; zadužila nas je i produžila krizu.

Netko tko je počinio toliko štete, bez obzira bilo svjesno ili nesvjesno (sklon sam vjerovati da je samo izabrao loše ljude oko sebe), treba snositi odgovornost, a ne biti nagrađen funkcijom predsjednika. Teške volje moram priznati da je sinoć rasturio, ali moj glas svejedno neće dobiti.