Čini se da je moraliziranje danas postalo jedan od glavnih sportova. Lažno je razmišljati da moraliziranje nema svojih troškova. Moralisti stalno govore kako je svaki život bitan i zato trebamo jako paziti što radimo. COVID je pokazao kako izgleda moralistički pristup medicinskom problemu. Karantene su uvedene nakon što su stručnjaci izračunali da bi milijuni mogli umrijeti. Možda u tome trenutku nismo imali sve podatke, ali to ne znači da smo odabrali pravi put. Impulzivne reakcije u pravilu dovode do maksimalističkih mjera, koje se možda u danome trenutku čini opravdanima, ali te mjere nikako ne dovode do optimalnih rezultata i u pravilu imaju ogromne nuspojave koje mogu biti gore nego da se mjere nisu uopće donosile.

Kod boksača potrebna je naravno fizička snaga i vještina, ali isto tako jako je važna i mentalna snaga. Boksač nakon što dobije par udaraca u glavu ne smije izgubiti samokontrolu i impulzivno reagirati. Gubitak samodiscipline u borbi je jamstvo poraza. Svaki boksač to jako dobro zna. Ali to što znaju boksači izgleda da stručnjaci ne znaju.

Prema navodima World Food Program uvođenje karantene i uništavanja svjetskog gospodarstva moglo bi dovesti oko 130 milijuna ljudi na rub gladi. Najgore projekcije žrtava COVID-a nisu bile niti blizu 130 milijuna, New Scientist je prenio brojku od 50 milijuna ljudi, skoro za trećinu manje. Brojka od 130 milijuna ne uzima u obzir druge vrste smrti koje se isto mogu povezati s karantenom: odgoda liječenja, povećanje samoubojstava, itd. Karantena sliči na neiskusnoga boksača – primio je udarac, krenuo impulzivno mahati rukama, nakon minutu impulzivnog mahanja boksač je izmoren i gubi meč.

Nažalost, COVID nije samostalni primjer, cijeli regulatorni sistem je primjer kako nakon inicijalne panike nastaju dugoročne posljedice koje nas stavljaju na putanju koja s vremenom smanjuje naše mogućnosti znanstvenog napretka i ekonomskog rasta.

Food and Drug Administration

Lijek Thalomid je prvo izašao na tržište Zapadne Njemačke 1957. godine, lijek se mogao nabaviti bez liječničkog recepta i uglavnom se je koristio za anksioznost, napetost i "jutarnju mučninu". Na početku je procijenjeno da je siguran i da ne škodi ženama u trudnoći. Par godina kasnije lijek je povučen s tržišta zato što se pokazalo da može imati negativne učinke kod novorođenčadi kod majki koje su uzimale lijek. Procjenjuje se da je oko 10.000 embrija bilo pogođeno ovim lijekom. Teško je znati koliko je djece rođeno od majki koje su uzimale lijek, a da im se ništa nije dogodilo, treba uzeti u obzir da je lijek bio dostupan po Europi i dobrom djelu Azije neke 3-4 godine.

Frances Kelsey je 1961. radila u američkom FDA (Food and Drug Administration), jedan od prvih zadataka na poslu joj je bio pregled Thalomida. Ona ga je odbila certificirati dok joj proizvođač ne dostavi dodatne podatke da je lijek siguran. Njezino inzistiranje se pokazalo opravdanim nakon što su studije u Europi pokazale povezanost lijeka i deformacija kod novorođenčadi. Lijek je povučen s tržišta, Kelsey je dobila medalju predsjednika Kennedyja i kao rezultat ove epizode pojačan je nadzor FDA nad novim lijekovima. Uvedena je puno stroža regulacija lijekova.

Danas razvoj novoga lijeka košta oko milijardu dolara. Moraju se poštivati strogi standardi za ispitivanje lijekova, regulacija štiti živote. Argument je sličan kao i argument vezan za karantenu. Ali nitko nikada nije se zapitao kao bi izgledala paralelna realnost i kako bi napredovala znanost da regulacija nije bila tako stroga. Neosporno je da je inovacija usporena. Nikada nećemo znati koliko se lijekova nije razvilo zato što smo postrožili regulaciju, a samim time isto tako nećemo nikada znati koliko smo života mogli spasiti da smo razvili te lijekove.

Na kraju, cijela priča ima svoj paradoksalni kraj - 1998. Thalomid je pušten u prodaju u Americi i nalazi se na listi bitnih lijekova Svjetske zdravstvene organizacije.

Impulzivna reakcija je ubila inovaciju, a samim time i neke ljude.

Federal Aviation Agency

Pedesete godine prošlog stoljeća bile su desetljeće avijacije. Industrija je imala eksponencijalni rast, mlazni putnički avioni su počeli mijenjati propelerce. Godine 1958. dolazi do dvije nesreće u roku od mjesec dana u kojima 60 ljudi gubi živote. Politika nastupa na scenu, FAA (Federal Aviation Agency) je dobila ovlaštenje da regulira industriju i učini ju sigurnijom.

Danas je avijacija, pored farmacije, jedna od najjače reguliranih industrija na svijetu. Trošak regulacija je ogroman. Jednostavan autopilot koji nije certificiran od strane FAA za avion tipa Cessna košta oko 2.500 dolara; isti takav autopilot certificiran od strane FAA košta između 10.000 i 15.000 dolara. Paradoksalno je da je radna grupa unutar FAA zaključila da bi uvođenje autopilota moglo spasiti živote, ali ih vlasnici aviona ne žele instalirati zato što im avioni u pravilu imaju tržišnu vrijednost između 25.000 i 100.000 dolara. Je li čudno da nakon uvođenja mlaznih motora svijet avijacije nema više nekih velikih inovacija?

Impulzivna reakcija je ubila inovaciju, a samim time i neke ljude.

Nuclear Regulatory Comission

Godine 1945. bačene su atomske bombe na Japan, svijet je ubrzo uvidio da osim velike razorne snage, atomske bombe ostavljaju povećanu radijaciju na zemlji što ima dugoročne posljedice. Sredinom 50-tih godina javnost sve više i više postaje zabrinuta zbog nuklearnog naoružanja, a 1963. dolazi do ratifikacije sporazuma o djelomičnoj zabrani testiranja nuklearnog naoružanja. Krajem 60-tih jedan dio znanstvene zajednice postaje skeptičan prema nuklearnim elektranama, sredinom 70-ih prosvjedi protiv nuklearnih elektrana uspješno sprječavaju izgradnju nove jedinice u Zapadnoj Njemačkoj.

1979. dolazi do nuklearne nesreće u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Three Mile Island elektrana je ispustila velike količine rashladne tekućine. Aktivisti su iskoristili nesreću kao primjer da je tehnologija opasna. U.S. Nuclear Regulatory Commission kao odgovor na probleme je pojačala tehničke standarde potrebne za gradnju nuklearnih elektrana. Sedam godina kasnije ti standardi su još postroženi nakon nesreće u Černobilu.

Rezultat regulacije: između 1979. i 2012. u Americi nije dobivena niti jedna dozvola za izgradnju novih nuklearnih elektrana. Studije napravljene nakon Three Mile Island nesreće, nisu uspjele dokazati da je nesreća imala ikakav negativni utjecaj na lokalnu populaciju.

Danas kada svi pričaju o klimatskim promjenama, nitko od aktivista i političara u Europi ne spominje nuklearnu energiju iako je ta energija čista, ekonomična i dostupna u ogromnim količinama.

Regulatorna država

Regulatorna država sa svojim regulativnim procedurama ubija inovaciju, a samim time guši se i ekonomski rast. Tko od mladih, pametnih i nadobudnih poduzetnika će se upustiti u razvoj novoga lijeka? Novoga aviona? Nuklearnog reaktora? Jako malo njih. Danas jedina od rijetkih industrija koja bilježi napretke je IT industrija. Jedan od razloga je njezina dereguliranost, nema agencije koja regulira Facebook ili Google ili Microsoft. Regulatorni troškovi razvoja produkta nisu u milijardama dolara, napredak možemo vidjeti.

Potrebna nam je masovna deregulacija i oslabljivanje kriterija veznih za sigurnost. Zvuči malo čudno, ali to je jedini način da unesemo energiju u društvo. Jedini način da pojačamo ciklus inovacija, jedini način da dignemo životni standard i damo djeci nadu da će živjeti bolje od svojih roditelja. To je jedini način da dobijemo nove avione koji će letjeti do Australije 30 minuta, jedini način da razvijemo lijekove koji će spasiti milijune života, jedini način da smanjimo zagađenje okoliša.

Nažalost, odgovori koje nudi politika su dijametralno suprotni. Europska komisija želi prijeći na skupu zelenu energiju i misli da će time poticati ekonomski rast – nije baš jasno kako povećanje cijene energije može za sobom povući ekonomski rast ako znamo da je dugoročni rast isključivo funkcija produktivnosti.