Ron Paul, čovjek kojeg jako cijenim kao odličnog političara i kritičara sistema, nedavno je dospio u mainstream medije zbog objave na Twitteru. Ovaj bivši kongresmen i višestruki kandidat za predsjednika države (jednom ispred Libertarijanske stranke, a dvaput se neuspješno natjecao za kandidaturu Republikanske stranke) objavio je antisemitsku i rasističku fotografiju. Na slici piše "Kulturni marksizam" uz likove Židova, Azijata, crnca i Latinoamerikanca. "Jeste li zapanjeni zbog utjecaja kulturnog marksizma na američku kulturu? To nije slučajno. Sigurno ste čuli za kulturni marksizam, ali ne znate što to znači?" pisalo je uz tu fotografiju.



Kad je napadnut u komentarima zbog rasističke i antisemitske slike, objava je uklonjena te je ponovljena nova s istim opisom, ali umjesto kontroverzne slike ovaj put je samo stajala slika s velikim prekriženim natpisom "Politička korektnost". Ron Paul se zbog prvotne objave ispričao, objasnivši kako on ne vodi svoj Twitter račun te da je to bila "nenamjerna pogreška" nekoga od njegovih suradnika.

Istina je da Paul vjerojatno ne objavljuje osobno statuse na društvenim mrežama pod svojim službenim profilom, ali ovakve stvari su mu se već događale i ranije. Još je 1980-ih objavljivao pisma u ime svoga instituta, potpisana njegovim imenom, u kojima su nerijetko objavljeni neki rasistički, antisemitski i homofobni komentari. Kad se kandidirao za kongresmena, a potom i predsjednika države, morao je opravdavati ta pisma. Prvo je 1990-ih tvrdio da su to riječi "izvađene iz konteksta", a desetak godina kasnije je potpuno promijenio priču. Sad tvrdi da on nije imao pojma što je u tim pismima objavljivano, da je njegova pogreška što nije provjeravao ono što njegovi suradnici pišu i objavljuju pod njegovim imenom te da on zapravo nema ništa s tim.

I dalje cijenim ovog čovjeka i uvjeren sam 100% da to nisu njegovi stavovi, naprosto zato što nisu sukladni s bilo čime za što se on zalaže. Ne mogu se sjetiti da se on osobno ikada žalio zbog utjecaja imigranata na američku kulturu. Ja se ne slažem s njim u mnogim svjetonazorskim pitanjima (npr. gay brak, evolucija, pobačaj), ali ga poštujem zato što on svoje svjetonazorske stavove ne želi nametati drugima putem države. On je jedan od stvarno rijetkih primjera tolerantnih političara u zadnje vrijeme. Na pitanje je li istina da ne vjeruje u teoriju evolucije, odgovorio je: "Da, ja ne vjerujem u evoluciju, ali ostavljam prostor da nisam u pravu. Da predsjednik SAD-a ima ikakve ovlasti po tom pitanju, ne bih se natjecao za taj ured."

Međutim, problem kod Rona Paula je taj što se okružio krivim ljudima. Još od 1980-ih za njega su radili Lew Rockwell i Murray Rothbard, ljudi koji su u više navrata otvoreno koketirali s vođama KKK-a i neonacizmom, a od Misesovog instituta napravili su mjesto gdje nerijetko možete naći obrane desničarskih stavova protiv kojih se borio i sam Ludwig von Mises (na primjer, tekst protiv imigracije). Mnogi libertarijanci odbijaju prihvatiti činjenicu da je profiliranje ljudi prema njihovoj rasi, porijeklu i seksualnoj orijentaciji u direktnoj suprotnosti s učenjem klasičnog liberalizma, pa i s libertarijanstvom koji bi se trebao temeljiti na osobnoj slobodi za SVAKOGA. Možda to ne žele prihvatiti zato što bi onda priznali da oni nisu libertarijanci.

Rockwell je i danas jedan od najbližih suradnika Rona Paula. Budući da je Paul očito tolerantan na ultradesničare koji koketiraju s radikalizmom, onda nije ni čudo da mu se ovakve pogreške ponavljaju. Poznavajući njegovu politiku, nije mi samo jasno zašto dosad nije shvatio koliko mu takvi suradnici štete. Austin Petersen, koji se prije 2 godine natjecao za libertarijansku kandidaturu za predsjednika SAD-a, a sada se natječe za republikansku kandidaturu za Senat, objasnio je u nekoliko navrata da je napustio izborni stožer Rona Paula kad je shvatio kakvim je ljudima okružen.

Toliko o Ronu Paulu, kojeg i dalje cijenim i podržavat ću ga u svemu pozitivnom što napravi. Želim nešto napisati o tom famoznom "kulturnom marksizmu" koji je u zadnje vrijeme iznimno popularan pojam u desničarskim, pa i libertarijanskim krugovima. Kad nekoga optuže da je kulturni marksist, to je u pravilu zato što se ta osoba zalaže protiv rasizma, diskriminacije žena, za imigraciju i za LGBT prava. Problem kod takve etikete je jednostavno taj što se navedeni stavovi teško mogu poistovjetiti sa stavovima Karla Marxa. Čak naprotiv, njegovi su stavovi o društvenim pitanjima bili daleko bliži radikalnim konzervativcima nego onima koje oni optužuju za "kulturni marksizam".

Karl Marx, naime, jako je držao do "čiste rase", ali ne na način na koji su to kasnije radili nacisti. I Marx je inspiraciju, kao i nacisti, crpio od Hegela, ali je mržnju usmjeravao na slavenske narode. Zagovarao je rat Njemačke s Rusijom i potpuno uništenje Slavena. Iako je bio židovskog porijekla (njegov otac se prebacio na kršćanstvo), Marx je pisao i o tzv. "Židovskom pitanju" te su neka njegova djela kasnije ocijenjena kao radikalno antisemitska. Nije mu se sviđao ni sekularizam kakav je u njegovo vrijeme bio u SAD-u, zato što SAD nije zabranio ljudima da prakticiraju religiju, samo ju je odvojio od države. Po Marxu religija je "opijum za narod", odnosno način na koji je bogata klasa držala siromašnu u pokornosti. Stoga sekularna država, koja se ne bi miješala u religioznost građana, po Marxu nije dobro rješenje za oslobađanje radničke klase.

Vidite? Današnji ljevičari ne dijele nikakve društvene poglede s Karlom Marxom i u tome je najveća pogreška samih njih što veličaju teoretičara kojeg bi danas oni prvi optužili za ksenofobiju i rasizam (s pravom), ali je isto tako pogreška njihovih protivnika s desna kad im pripisuju marksizam zbog stavova koji su suprotstavljeni Marxovim stavovima.

Borba za jednakost svakog pojedinca pred zakonom, jednaki tretman društva i države prema svakoj osobi, zapravo je klasični liberalizam. Ljevičari su u 20. stoljeću takve stavove preuzeli od liberalizma, što ne bi bilo ništa loše da ih nisu s vremenom potpuno izopačili jer njima nije prirodno zalaganje za prava i slobode pojedinca nego moraju stvarati kolektive, a s vremenom je to onda preraslo u hijerarhijsku borbu različitih kolektiva za privilegije. U tom smislu, to je jedina paralela kojom bi se današnji SJW-i mogli povezati s marksizmom. Možda je dobar primjer tekst u ljevičarskom Guardianu naslovljen "Borba za transrodnu jednakost mora biti prepoznata kao klasna borba".

To je po uzoru na Marxove ideje o borbi između klasa. Ono što je on mislio na ekonomski sistem današnji ljevičari pokušavaju prenijeti na društvene odnose. Iako je borba za transrodnu jednakost važna i svakako je treba podržati, liberali na to gledaju iz stajališta jednakosti prava pojedinca. Mi želimo da svaka osoba, bez obzira bila ona transrodna ili ne, bude jednako tretirana od strane države i društva kao cjeline zbog načela ravnopravnosti, a ljevičari će strpati te ljude u svoju ladicu "potlačenih", dat će im hijerarhijsko mjesto i prikazati kao suprotstavljenost onima "privilegiranima".

Baš po uzoru na Marxovu teoriju o klasama, današnji ljevičari smatraju da svaki pojedinac unutar kolektiva koji su mu/joj oni odredili, mora imati stavove koje mu oni odrede, inače će biti etiketiran kao otpadnik i izdajnik. U to smo se uvjerili u Hrvatskoj pred ratifikaciju Istanbulske, kad su ljevičarski mediji prozivali žene koje su glasale protiv njene ratifikacije zato što nisu zauzele stav kakav su im oni, kao njihovi tobože "zaštitnici" dodijelili kao ženama.

Dakle, postoji poveznica između marksizma i današnje ljevice, ali moramo dobro paziti s terminologijom. Kulturni marksizam je i dalje termin unutar pseudoznanstvene mreže sličnih termina, kao što je i neoliberalizam. I jedan i drugi pojam koriste ideološki zaslijepljene osobe kad žele opisati stvari koje im se ne sviđaju kod liberalizma. Kad čujem da netko spominje neoliberalizam, odmah mogu reći da je riječ o osobi koja je o ekonomiji i globalizaciji učila na Youtubeu ili od Ivana Pernara i ako ih malo više ispitujete da vam objasne što pod time misle, vidjet ćete da svatko od njih ima vlastitu definiciju i viziju onoga što bi neoliberalizam trebao biti. Potpuno ista stvar je i s kulturnim marksizmom, koji jako često koriste ljudi kojima jednostavno smeta društveni napredak i borba za ravnopravnost manjina koje oni iz nekog subjektivnog razloga mrze ili ne podnose.

Ne vjerujete? Pazite ovo, kulturni marksizam nije nastao jučer. Još su nacisti koristili pojam "kulturni boljševizam" kao jednu od opasnosti za po njima zdravo društvo i moral. Nacisti su smatrali da je komunizam isključivo židovski projekt jer je Karl Marx bio Židov. Njima nije ništa značilo što se Marx praktički odrekao svoga židovskog porijekla i ako je bio antisemit budući da se po nacističkoj teoriji krvi i tla nijedna osoba tzv. "niže rase" nije mogla "oprati" svoje rase i porijekla. Drugim riječima, rođeni Židov će za njih uvijek biti Židov. Zbog Marxa su proglasili komunizam židovskim pokretom, a zbog židovskih bankara i poduzetnika su proglasili i kapitalizam židovskim projektom. Nacistički antikomunizam i antikapitalizam imali su svoj izvor u antisemitizmu. Da bi proširili mržnju prema komunizmu i Internacionali, skovali su termin "kulturni boljševizam" i čak su ga institucionalizirali, tako da bi mogli zakonski progoniti gejeve i druge "otpadnike društva".

Iako se u mnogočemu slažem s Ronom Paulom i s Jordanom B. Petersonom koji je također jedan od poznatijih protagonista ideje o kulturnom marksizmu, mislim da su s time otišli predaleko. Usvajanje takvih, pseudoznanstvenih termina, da bi se vodio kulturološki rat protiv ideja koje često imaju svoje korijene u klasičnom liberalizmu, jednostavno nije dobra strategija za borbu protiv današnje ljevice. Umjesto toga, trebalo bi dobro izvagati svaki konkretan slučaj zasebno, što se trudim i ja raditi, da bismo mogli procijeniti kad je prijeđena granica normalne borbe za ljudska prava građana i postala represija u boljševičkom stilu. Dobro znamo da takve namjere na ljevici postoje, ali baš radi toga trebamo ih znati prepoznati, a ne na svaku društveno-liberalnu inicijativu odgovarati negativno i besmislenim, pseudoznanstvenim etiketiranjem.