Iako su mnogi očekivali suprotno, izgleda da Bidenova administracija nije puno promijenila politike SAD-a prema Kini. Očigledno Trumpove politike prema Kini nisu bile njegova osobna fiksacija nego dio općeg stava političara u SAD-u prema Kini, iako bi netko drugi sukob s Kinom najavio na blaži način i ponešto izmijenjenim politikama.
Pobjedom Bidena na izborima nije nestalo geopolitičko, ekonomsko, diplomatsko i sve više vojno rivalstvo SAD-a s Kinom. Trump je potencirao to rivalstvo do otvorenog trgovinskog rata i eventualno se može očekivati mekši pristup za vrijeme Bidenovog predsjedništva, ali teško se može očekivati radikalan zaokret. Više je razloga za to.
Prvi razlog je geopolitički i, ako baš želite, povijesni. Povijesna realnost je da je kroz većinu povijesti civilizacije postojala dominantna sila koja je tvrđim ili mekšim pristupom upravljala ili baš pokušala upravljati političkim, vojnim i ekonomskim okolnostima u svom okruženju tj. u drugim državama. Opseg djelovanja tih imperijalnih sila ili hegemona je ovisila o tehnološkim, vojnim i ekonomskim okolnostima datog trenutka u povijesti, ali težnja svake sile je da postane supersila, dominantni subjekt koji će projiciranjem moći kreirati svijet prema vlastitim težnjama.
Dakako, kroz povijest su postojala razdoblja tzv. multipolarnog poretka, ali su takva razdoblja većinom bila nestabilna i neodrživa te bi kroz relativno kratko vrijeme, ako se ne bi iskristalizirao jedan pobjednički imperij ili hegemon, završila konačnim obračunom između pretendenata koji bi često prešli u otvorene ratove. Takvi uvjeti su primjerice vladali u Europi prije 1. i 2. svjetskog rata, prije kojih se kompliciranim sustavom savezništava i tajnih dogovora među državama održavao krhki mir i ravnoteža moći, ali se takav poredak srušio početkom 20. stoljeća i doveo do dva svjetska rata. Stoljeća prije 20. su bila obilježena ratovima glavnih europskih sila. Izmjenjivali su se periodi prevlasti Španjolske, Nizozemske, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, a cijela Europa se nalazila u svojevrsnom neprekidnom ratu uzrokovanog stalnim sukobima podjednako moćnih država.
Nakon 2. svjetskog rata je uslijedilo razdoblje duopola, SAD-a i saveznika s jedne te SSSR-a i saveznika s druge strane. Započeo je Hladni rat koji je bio sve samo ne "hladan" jer su se dva imperija/hegemona, SAD i SSSR, sukobljavala u mnogobrojnim takozvanim proxy ratovima, sukobima koje bi oni izazvali ili podržali jednu stranu u postojećem sukobu te tako de facto ratovali za geopolitičku prevlast. Ali i takvo stanje je bilo mirnije od prijašnjih multipolarnih stoljeća, jer je druga polovica 20. stoljeća daleko najmirnije razdoblje u ljudskoj povijesti.
Srećom, SSSR se srušio sam od sebe, bez ispaljenog metka. Iako su uslijed procesa raspada jednog od dva dominantna imperija izbili mnogi lokalizirani ratovi sam proces je, s obzirom na to koliko su povijesno bili krvavi raspadi prijašnjih imperija, bio relativno miran. Uslijedilo je razdoblje monopolarnog svijeta, s jednim centrom moći i jednim hegemonom, SAD-om. Daleko od toga da je i to razdoblje bilo sasvim mirno, ali u usporedbi sa svim razdobljima kroz povijest je bilo najmirnije. Zadnje desetljeće prošlog i prvo desetljeće ovog stoljeća su bili najmirnije razdoblje u ljudskoj povijesti. Od 2012. počinje ponovno povećavanje broja sukoba i broja umrlih. To je možda samo kratkotrajan uzlet, a možda signal slabljenja hegemonije SAD-a. Pax Americana, neobično razdoblje relativnog mira koje traje od 1990. se možda polako približava svom kraju.
Druge regionalne i svjetske sile se sve više "osamostaljuju" i vode svoje vanjskopolitičke odluke bez obzira na stav SAD-a. A takvo stanje je nužno sve napetije i nestabilnije. Pojavljuju se "izazivači" prevlasti SAD-a, a među njima je najozbiljnija upravo Kina.
U tom kontekstu treba gledati sukob SAD-a s Kinom. Izgleda da Trumpove politike nisu (isključivo) njegova osobna fiksacija koliko signal mijenjanja stava prema Kini unutar samih diplomatskih i političkih krugova SAD-a. No, SAD ima razloga smatrati Kinu geopolitičkom prijetnjom svojim interesima u svijetu.
Desetljećima su političari i diplomati SAD-a smatrali Kinu korisnim saveznikom ili su bar blagonaklono gledali na nju. Približavanje SAD-a i Kine počinje minimalno prvim posjetom nekog predsjednika SAD-a Kini 1972., kada je Richard Nixon uslijed Hladnog rata posjetio Kinu s namjerom da Kinu odvuče iz sfere utjecaja SSSR-a. Taj posjet je tim čudniji što je u to vrijeme Kinom još vladao Mao Ce-Tung, komunistički diktator odgovoran za masovne genocide, protjerivanja političkih protivnika i općenito totalitarnu vlast. Ali je u tom trenutku SAD-u bilo bitnije otrgnuti Kinu iz utjecaja SSSR-a i od nje napraviti potencijalnog saveznika. Otad suradnja između dvije države sve više jača, a Kina 80-ih započinje gospodarske reforme u smjeru djelomične privatizacije, slobodnog tržišta, liberalizacije poslovanja i trgovine i općenito smanjivanja utjecaja države na ekonomiju, što je svojevrsna hereza za komunističke tvrdolinijaše.
Ali te reforme i prijelaz sa strogo komunističkog gospodarskog uređenja na mješoviti kapitalističko-komunistički sustav su Kini u sljedećim desetljećima omogućile iznimno brz gospodarski razvoj, većinom po dvocifrenim stopama. U trenutku iniciranja tih reformi, koje su intenzivirane za vrijeme vladavine Deng Xiaopinga kojeg se često naziva arhitektom moderne Kine, Kina je bila zaostala komunistička država u kojoj je glad bila svakodnevica, a gospodarski rast i razvoj praktički nepostojeći. Otad do danas je Kina rasla toliko brzo da je u svega 20-30 godina postala druga najveća ekonomija na svijetu te država s najvećom ukupnom industrijskom proizvodnjom. Znači u temeljima geopolitičkih, tehnoloških, vojnih i drugih uspjeha Kine je nevjerojatan ekonomski rast i razvoj.
Ipak, ne suočava se samo SAD s velikim izazovima. Kini predstoji razdoblje brojnih demografskih i ekonomskih promjena koje su razvijene države EU i SAD već prošle, više ili manje uspješno.
Razdoblje stopa rasta BDP-a iznad 10% je odavno prošlo, zadnja godina s toliko velikim rastom je bila 2010. Od tada gospodarstvo Kine raste sve manje iz godine u godinu, pa je tako 2019. rast iznosio "samo" 6,1%. To je još uvijek jako velika stopa rasta, ali skriva brojne probleme s kojima se Kina tek počinje susretati. Rast ukupne faktorske produktivnosti (TFP), što je mjera rasta produktivnosti rada i kapitala, usporava već dugo vremena, a dugoročno je gospodarski rast dobrim dijelom određen tim pokazateljom.
U prošlosti je Kina svoj rast "izvlačila" premještanjem radne snage iz poljoprivrednog u industrijski i uslužni sektor. Kina je tako s udjela od 60% radnika u poljoprivredi 1989. pala na udio od 25% radnika u poljoprivredi 2019. Ta "selidba" radne snage iz niskoproduktivne poljoprivrede u puno produktivniju industriju i usluge objašnjava velik dio gospodarskog rasta Kine u tom razdoblju. Udio radnika u uslužnom sektoru je narastao s manje od 20% 1989. na skoro 50% 2019., a udio radnika u industrijskom sektoru je dosegao vrhunac 2013. s 30%, otkad pada i stagnira na 28% te se time približava stopi udjela industrijskih radnika u razvijenim državama, koja iznosi oko 20%.
Sve to nam govori da Kina više ne može računati na premještanje radnika iz poljoprivrede u industriju i usluge kao oslonac gospodarskog rasta te sukladno tomu i sama stopa rasta BDP-a pada od nekadašnjih iznad 10% godišnje na jedva 6%. Kako vrijeme bude odmicalo, problem će biti sve izraženiji. Industrija je postala prezasićena novim poslovima, što se ogleda u smanjivanju udjela industrijskih radnika u ukupnom broju zadnjih godina, a uslužni sektor Kine ima ozbiljnih problema s produktivnošću.
Industrija Kine je još uvijek relativno nisko produktivna u globalnim razmjerima, iako jako produktivna u odnosu na trenutni stupanj gospodarskog razvoja Kine. Ono gdje Kina ima najvećih problema s produktivnošću je uslužni sektor. Problem s uslužnim sektorom Kine je taj što je za razliku od industrije puno manje izložena svjetskom tržištu te tako su pritisci na produktivnost puno manji, a i sama država više štiti uslužni sektor od industrijskog. Ta dva efekta su tijekom vremena dovela do toga da je uslužni sektor Kine jako neproduktivan. Kako je zaposlenost u industriji dostigla svoj vrhunac pa radnici iz poljoprivrede mogu očekivati da će uglavnom prelaziti u uslužni sektor, to znači da će se i buduće stope gospodarskog rasta smanjivati.
Suočit će se i s velikim demografskim problemom. Vlasti su to i predvidjele pa je politika jednog djeteta ukinuta 2016. godine, ali se stopa fertiliteta (broj rođene djece po ženi) nije oporavila te trenutno iznosi kao i u daleko razvijenijim državama. Dapače, SAD trenutno ima veći fertilitet od Kine.
Razni socioekonomski razlozi su doveli do toga da je Kina u par desetljeća prošla demografsku tranziciju kakve su razvijene države prolazile u puno dužem periodu. Trenutno je stanovništvo Kine staro koliko i stanovništvo SAD-a, s medijalnom dobi višom od 38 godina. To znači da pola stanovnika ima više od 38 godina. Udio starije populacije izvan radne dobi strelovito raste, što predstavlja veliki problem u državi sa slabim mirovinskim i socijalnim sustavom. Udio stanovništva iznad 65 godina još nije na toliko velikim razinama kao u SAD-u i EU, ali se brzo približava. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da broj ukupno radno aktivnog stanovništva pada od 2017.
Spoji li se ekonomski aspekt problema Kine s demografskim problemima, dolazimo do zaključka da je Kina u opasnosti da postane prestara prije nego postane bogata. Prošle godine je BDP po stanovniku prešao psihološku granicu od 10.000 dolara, što je još uvijek ne svrstava u visoko razvijene države. Za usporedbu BDP po stanovniku Hrvatske je oko 15.000 dolara, a SAD-a čak 65.000 dolara. Uskladi li se BDP s različitim tečajevima i razinom cijena, razlika je nešto manja, ali je svejedno Kina daleko i od Hrvatske i SAD-a. No, treba imati na umu da Kina ima gotovo milijardu i pol stanovnika dok SAD ima 330 milijuna, više nego četiri puta manje. Ono što je zabrinjavajuće za Kinu je što se očekuje brzo smanjivanje broja stanovnika dok se u SAD-u očekuje daljnji rast. Projekcije pokazuju da će stanovništvo Kine pasti s trenutnih 1,4 milijarde na manje od 800 milijuna 2100. godine. Istodobno će stanovništvo SAD-a blago porasti s 330 milijuna na blizu 400 milijuna. Još veći problem za Kinu predstavlja činjenica da će udio starijih od 65 godina porasti s otprilike 12 na 30%. Može se uspostaviti paralela između Kine i Japana po pitanju demografskih trendova, kako je streloviti gospodarski uzlet Japana stao do 1990. dobrim dijelom zbog demografskih kretanja.
Vijesti iz SAD-a se puno više prate u Hrvatskoj te su ljudi u Hrvatskoj puno bolje upoznati sa svim ekonomskim, političkim, demografskim i društvenim problemima nego što je to slučaj s Kinom. To iskrivljuje sliku o usporedbi između dvije sile jer se o problemima SAD-a svakodnevno piše i prate se tamošnja zbivanja.
SAD želi zadržati svoju poziciju svjetskog hegemona i trenutni globalni poredak. Kina želi preuzeti puno aktivniju ulogu u svijetu, a te ambicije postaju sve očitije. Prva faza je ovladavanje neposrednim okruženjem pa Kina izvodi sve više provokacija i diplomatskih ofenziva u području Južnog Kineskog mora te oko Tajvana i otoka između sebe i Japana. SAD to vidi kao ugrozu ne samo interesa svojih saveznika, nego posljedično i vlastitih. Geografija, iako zbog tehnološkog napretka ima manji utjecaj nego u prošlosti, je jedan od blagoslova SAD-a.
U suštini se radi o državi koja je okružena saveznicima na sjeveru i jugu te oceanima na zapadu i istoku. Kina ima puno zahtjevnije okruženje, koje je često sklonije suradnji s SAD-om nego povijesnim regionalnim hegemonom. Nedavni problemi u Južnom Kineskom moru s Tajvanom, Japanom i Indijom jasno pokazuju da će Kini sami bijeg iz tog obruča predstavljati veliki diplomatsko-politički zadatak. 21. stoljeće će biti stoljeće obilježeno sukobom Kine i SAD-a, kao što je druga polovica dvadesetog bila obilježena sukobom SAD-a i SSSR-a. Neki analitičari najavljuju početak novog Hladnog rata. Prošli nije bio baš toliko "hladan" i obilovao je proxy sukobima između dvije dominantne sile preko svojih zemalja satelita. Ako Kina održi svoj gospodarski uzlet onda će postati i ozbiljan suparnik SAD-a. Tada će budućnost postati neizvjesnija.
Možemo se nadati skladnom suživotu jedne i druge sile te mirnom duopolskom svijetu, ali povijesni trendovi nisu na strani te nade. Svjetska trgovina i gospodarska suradnja između glavnih sila u svijetu je jedini put u prosperitet i mir. Povratak na protekcionističke politike, nalik one u doba merkantilizma tijekom 16., 17. i 18. stoljeća, će dovesti do masovnog pada svjetskog prosperiteta i novih ratova. Stanovnici glavnih svjetskih sila će pretrpjeti gospodarske posljedice, ali će stanovnici nerazvijenijih država ili država na granicama geopolitičkih interesnih sfera pretrpjeti najteži teret, koji će uključivati razne sukobe.
Ostaje nada da će se prekinuti povijesni trend uspona i pada imperija te da je ovaj put moguć skladan suživot glavnih sila u svijetu, bez ekonomskih i vojnih sukoba.
