Na Indexu je nedavno objavljen tekst spektakularnog naslova "Otkriveno zašto su religiozne zemlje siromašne, a nereligiozne bogate" u kojem su objavljeni rezultati velikog istraživanja o povezanosti ekonomskog rasta, bogatstva naroda i njihove religioznosti. Naslov je, sam po sebi, lažna vijest i dezinformacija koju autor članka sam pobija u tekstu.

Naime, Irska je zemlja u kojoj živi 90 posto vjernika, a među najbogatijim je zemljama Europske unije i već godinama ima najveći rast BDP-a među razvijenim zemljama EU. Sjedinjene Američke Države imaju 82% vjernika pa su i dalje među najbogatijim zemljama svijeta. Katar je po BDP-u per capita drugi u svijetu, a ima izrazito religiozno stanovništvo. Čak i one zemlje koje su sad znatno manje religiozne, npr. skandinavske, stvorile su bogatstvo u vremenu dok im je stanovništvo bilo puno religioznije nego danas.

Dakle, naslov je pogrešan i neću uopće ulaziti u razloge zbog kojih je baš taj naslov izabran kad u samom tekstu autor priznaje da je riječ o povezanosti sekularizma koji je često, ali ne uvijek, u korelaciji s rastom životnog blagostanja.

Ono što je bitno objasniti, a to očito mnogi u Hrvatskoj pogrešno interpretiraju, to je samo značenje sekularne države. Ona nije ni u kom slučaju u suprotnosti s religioznošću. Sekularna država znači da su državne institucije odvojene od svake crkve, odnosno da nema državne religije. Sekularnost u isto vrijeme jamči vjerske slobode jer zabranjuje državi da se miješa u slobodno prakticiranje bilo koje vjeroispovijesti.

Prva sekularna država u svijetu je SAD koji je Prvim amandmanom Ustava krajem 18. stoljeća zabranio Kongresu da prizna uspostavu bilo koje religije ili uskraćuje slobodu prakticiranja bilo koje religije. U prijevodu, svatko je slobodan vjerovati u što želi i prakticirati tu vjeru kako želi (dok, naravno, svojim prakticiranjem vjere ne narušava prava i slobode drugih). Sekularizam je tako stvorio državu koja i dan-danas, gotovo 250 godina kasnije, ima izrazito religiozno stanovništvo. Sekularnost je jamstvo za postojanje različitih religija i crkava bez međusobnog ugnjetavanja.

Upravo te vjerske slobode, koje sekularizam jamči svojim građanima, bile su razlog zašto je Karl Marx kritizirao sekularizam. On je smatrao da je vjera način na koji viša klasa drži nižu klasu u pokornosti, a sekularna država ni na koji način ne može "stati toj praksi na kraj" jer naprosto - ne potiskuje nijednu crkvu. Zbog toga marksističke države nisu bile potpuno sekularne, nego su u većoj ili manjoj mjeri potiskivale slobodu vjeroispovijesti i kroz obrazovni sistem promicale ateizam.

Tamo gdje država nije sekularna, vjernici imaju velike probleme ako ne pripadaju onoj crkvi koja je službeno priznata od države. Na primjer, kršćani u Iranu, Saudijskoj Arabiji i drugim nesekularnim državama imaju jako velike probleme jer im je često onemogućeno slobodno prakticiranje vjere te su žrtve progona i maltretiranja uz blagoslov države. U Sjevernoj Koreji su žrtve i kršćani i muslimani, kojih je iznimno malo te moraju svoju vjeru prakticirati gotovo u tajnosti.

Sekularizam nije suprotnost nijednoj religiji, sekularizam je spas za svaku religiju kao i za one ljude koji nisu vjernici. Sekularna država je nužni i sastavni dio liberalnog društva kao jamac vjerskih sloboda i nije čudno što je u korelaciji s ekonomskim i društvenim napretkom, ali pogrešno ju je tumačiti kao protivnika religioznosti jer to nipošto nije.