Kao što su svi koji dugoročno prate politiku u Hrvatskoj očekivali, sindikati su pred izbornu godinu zatražili povećanje plaća u javnom sektoru. Po provjerenom receptu koriste liječnike, medicinske sestre i učitelje kao svojevrsne korisne idiote za progurati povećanje plaća svim zaposlenima u javnom sektoru. Shvatili su i oni da ne postoje više nikakve simpatije prema političko-birokratskoj kasti koja čini većinu u javnom sektoru pa iskorištavaju one radnike u javnom sektoru koji ne spadaju nužno u tu kategoriju.

Ali budimo iskreni i priznajmo da nisu ni liječnici, medicinske sestre i učitelji nekakva nevinašca. Javno je poznata činjenica da je dobar dio njih zaposlen po političkoj ili rodbinskoj vezi, čast iznimkama, a čelni ljudi u bolnicama i školama su često politički postavljeni kadrovi koji u "svojim" ustanovama vladaju kao vlastitim feudom i polažu račune primarno politici, a ne korisnicima.

Dakako da postoje odlični liječnici, med. sestre i učitelji koji se snagom svog karaktera izdižu iznad tog taloga u kojem su prisiljeni plivati, ali veliki dio aktivno ili prešutno odobrava takvo stanje. A takvo je stanje dovodi do toga da je zdravstveni sustav u državni krajnje neefikasan i korumpiran, a obrazovni sustav funkcionira po modelu iz sredine 20. stoljeća te ostvaruje sve gore međunarodne rezultate, bar mjereno relevantnim standardiziranim internacionalnim testovima i pokazateljima.

Oba sustava su toliko neefikasna da istodobno postoji višak i manjak kadrova u njima. Iako prema podacima Eurostata konstantno raste broj liječnika u Hrvatskoj, ipak ih kronično nedostaje. Iako je u Hrvatskoj sve manje učenika i škole se zatvaraju, broj učitelja raste. Te činjenice su dovoljan dokaz ruševnog stanja.

Mnogo je problema u Hrvatskom javnom sektoru, pa tako i u zdravstvu te obrazovanju. Jedan od glavnih je prevelika birokratiziranost gotovo svih dijelova, svih funkcija, procedura i ustanova. Ispravljanje tog problema je samo jedan korak u smjeru saniranja javnog sektora, koji prema najnovijim podacima za 2019. spada u najneefikasnije javne sektore u Europi i svrstava se u rangu država Afrike, kontinenta na kojem cijeli niz država ima bolji javni sektor od Hrvatske. Ali je jedan od važnijih koraka prema zahtjevima nebirokratskog osoblja, znači upravo liječnika, medicinskih sestara i učitelja, za povećanjem plaća. Da, mogu im rasti plaće i više nego što traže, ali tek kada se provede racionalizacija i debirokratizacija zdravstvenog i obrazovnog sustava.

Umjesto da traže veće plaće za sve, i time izvršavaju ulogu korisnih idiota politički-birokratskoj kasti, trebaju prvo tražiti smanjenje nepotrebnih pa i štetnih administrativnih radnika. Ovako ostaju njihovi taoci, a ljudi manje simpatiziraju s njihovim zahtjevima jer se sami svrstavaju u isti koš kao i oni koje se s razlogom naziva uhljebima.

Matematika je jednostavna, kada se milijarde iz proračuna dijele na 1.000 radnika onda svakom radniku ostaje više nego kada se dijeli na 1.500 radnika. Jer ma što govorili sindikati u državnoj blagajni nema viška novaca. Javni dug pada u relativnom iznosu tj. izraženo kao udjelom u BDP-u, ali apsolutni dug je cca isti kao 2015. Hrvatska danas duguje manje-više istu količinu novca kao tada, otprilike 280 milijardi kuna. A glavni dio tog duga je stvoren u vrijeme krize, koja je u Hrvatskoj trajala više nego u većini zemalja, upravo zbog toga da se sačuvaju radna mjesta i plaće u javnom sektoru dok su ljudi u privatnom sektoru masovno gubili posao i plaćali sve više poreze.

Tako da sindikati nisu samo tamničari radnika u privatnom sektoru iz čijih se plaća uzima da bi se održavao truli i glomazni javni sektor, nego i onih radnika u javnom sektoru zaposlenih na korisnim, nužnim i produktivnim poslovima, kao što su liječnici, medicinske sestre i učitelji. Sindikati parazitiraju na radu produktivnih dijelova društva, a produktivne pojedince u javnom sektoru iskorištavaju kao obrambeni mehanizam od bilo kakve kritike. Stvaraju dojam da je svaka kritika sindikata, uhljeba, birokrata, političara, korupcije, nepotizma i općenito neefikasnosti javnog sektora ujedno i kritika onih zanimanja i pojedinaca koji obavljaju korisne poslove. A ništa nije dalje od istine. Protesti protiv uhljeba nisu protesti protiv kvalitetnih liječnika, medicinskih sestara i učitelja koji savjesno obavljaju svoj posao. Dapače, upravo su uhljebi ti koji njima otežavaju posao.

Do koje razine sindikati i birokrati kontroliraju politička zbivanja u državi dobro pokazuje šutnja većine političara i političkih stranaka oko njihovih zahtjeva. Problematika javnog sektora je svakako dovoljno kompleksna da se pitanje njegove efikasnosti i plaća može kritizirali s više političkih pozicija. Ali dominantno vlada opća politička šutnja oko zahtjeva sindikata ili aktivno odobravanje.

Razlog je jednostavan; kritiziranje sindikata i "radnika" u javnom sektoru se percipira kao političko samoubojstvo. I to je vjerojatno točno. Zaposlenici u javnom sektoru više izlaze na izbore, disciplinarniji su birači i ne mijenjaju političke preferencije, a čak i ako mijenjaju, u interesu im je da biraju stranku koja im je osigurala radno mjesto. Istraživanja su pokazala da se zapošljavanje u javnom sektoru intenzivira u izbornoj godini, posebno na lokalnoj razini. Praktički se kupuje politička podrška novcima iz državnog ili lokalnih proračuna, u koji uplaćuju radnici u privatnom sektoru koji nisu disciplinirani birači. Zato je svakoj stranicu u interesu zadovoljiti interese javnog sektora, koji je politički lojalan, a ignorirati privatni sektor. U konačnici će sve stranke tražiti sve više poreza da bi imale sve više sredstava za kupnju političke moći.

Čak i ako je u kampanji za neke izbore naglašeno rezanje poreza, racionalizacija javnog sektora i smanjivanje duga, u svrhu pridobivanja nesigurnih birača, jer će baza uvijek glasati za iste stranke zbog toga što im je to u osobnom interesu, te teme će se brzo napustiti jer je politički isplativije povećati prihode proračuna i dodatnim sredstvima kupiti nove birače.

Sindikati i uhljebi samo moraju čekati pogodan politički trenutak, kao nadolazeći parlamentarni izbori, da dobiju sve što žele. I dobit će, toliko da je Zlatko Komadina zavapio kako će HDZ ispuniti sve zahtjeve sindikata i da neće ništa ostati SDP-u da ponudi. Razumije kako se kupuje politička moć i glasovi na izborima.

Sve to zvuči kao put u skoru katastrofu, ali taj sistem može funkcionirati još jako dugo. Naravno, za to vrijeme će građani RH postajati sve siromašniji u odnosu na građane u drugim državama EU i zemlja će demografski propadati, ali to je mala cijena za platiti kako bi uhljepska kasta bila namirena, a političari zadržali vlast.