U ne tako dalekoj prošlosti, no ipak u prošlom stoljeću i tisućljeću, podno Raxa u Austriji rane 1922. godine okupila se grupa ljudi predvođena dotičnim Hansom zajedno s bratom Jochenom. Izvjesili su onaj transparent „ne damo naš breg“, našao se u tom društvu i jedan mladi političar Bernhard držeći u ruci svoje nove gojzerice i, naravno, našao se tu i jedan lokalni šnelfotograf. Povod okupljanja ovog veselog društva bio je najava gradnje prve austrijske žičare između Hirschwanga i Raxa u donjoj Austriji i koncesija koja je za njenu gradnju izdana. Opisani događaj možda se zbio, a možda je samo moja fikcija, no činjenica je da je 1926. otvorena prva austrijska žičara i to baš kroz model koncesije. Danas u Austriji postoji 2.900 raznih tipova žičara, od fiksnih do montažnih, većinom u nekom od oblika koncesije.

Ukoliko postoje potomci ove vesele družine s početka s tablom Pfoten weg von unser Berg  ili "Dalje šape od našeg brega", ne bih se čudio da barem netko od njih nema neki pansion uz žičaru, unuk onog šnelfotografa suvenirnicu na vidikovcu i panoramsku točku, neki se bave iznajmljivanjem skija, drugi servisom, neki su samo dobro zaradili prodajom zemljišta za gradnju hotela i skijaških kuća, neki od njih imaju restorane i lokalne kafiće. Jedino, sjećate se onog Bernharda, njegov unuk je i dalje mladi angažirani političar, danas baš otvara obnovljenu žičaru.

Danas oko 8 posto bruto domaćeg proizvoda Austrije dolazi od turizma, dok se u nekim pokrajinama procjenjuje da je utjecaj turizma i do 25 posto ako se uključe svi indirektni multiplikatori. Najveći prihod u turizmu Austrije donose upravo "austrijski bregi" kao magnet za turiste, ali tog magneta bez koncesija na žičare i piste ne bi danas bilo jer općinske vlasti kao ni pokrajinske vlasti Austrije nisu nikada razmišljale da je njihova uloga ulagati u gospodarsku infrastrukturu, nego su, vidi čuda, prije 100 godina odlučile krenuti u koncesioniranje takve infrastrukture. Danas je Austrija jedna od najjačih europskih turističkih destinacija.

Naša prosječna građanka ili građanin, posebno s dalmatinskog dijela Hrvatske, obožava skijati i uz talijanske skijaške staze najradije bira austrijske. A baš veliki dio tih prosječnih Mara ili Pere je posljednjih dana užasnut idejom da bi netko mogao u kovčeg spakirati naše plaže nakon što dobije koncesiju i možda ih preseliti na neko od onih austrijskih brda. Svaka ta Mara ili Pero, da u Austriji nije bilo koncesija, danas bi bili skijaši alpinisti koji bi po dubokom snijegu i ledu planinarili do vrha brda da se spuste jednom u danu i da odrade taj najbolji lauf svoje sezone, a nakon laufa sjeli bi u šator umotani u deke i nazdravili pivom koju imaju u ruksaku, jer ne bi na tom brdu bilo ni žičare, ni hotela, ni apartmana, ni restorana, ni krčme.



No, svaka ta Mara i Pero, ohrabreni još od par političara pa i vođa opozicije, koji još jedino s ručnikom i tubom Coppertonea nije opalio selfie, prošlih su tjedana i ovih dana rasprostrli ručnike diljem Markovog trga, postali žestoki fejs ratnici za „naše plaže“, jer zna se naše plaže neće nikad biti plaže vaše. Svakom od njih srce se stegne kada se sjete slika mrskih uređenih plaža Italije ili Azurne obale, stegne im se srce jer neki mrski imperijalist smije zarađivati novac na nečemu što je naše. Nije njih briga što ta uređena plaža dovodi turiste, turiste više platežne moći, potrošače koji ne plaćaju samo apartmanski krevet i to po načelu što jeftinije - to bolje, nego traže ponude barova na plažama, ležaljki, suncobrana, uređenih plaža, hrane uz plažu koja nije smrznuti pommes, odmrznuti ćevap ili C4 patagonka, to vam je znate ona lignja vulgaris, smrznuta, otopljena i tako par puta pa bačena u duboko ulje ili na žar i servirana vam sa kriškom limuna i kupovnog tartara, vidi čuda, ona, kako joj naziv kaže, dolazi iz dalekih ribolovnih područja Južne Amerike.

Lako za njih, ali vjerujem da bi njihovu djecu i unuke bilo vrlo rado „briga“ jer bi oni rado da njihov mali škoj procvate i da oni stvarno mogu dostojno i bogato živjeti od jakog turizma i njegove ponude, da im se od poreza koji ostaje na potrošnju turista razvija mjesto i da im multiplikatori rastu. Ne žele oni da za trideset godina gledaju tučnjave na plažama zbog pomaknutog ručnika, redove turista koji snenih očiju u sedam ujutro idu po kruh i novine s ručnikom, što ručnikom „šugamanom“ na ramenu i preturaju plažu da nađu par težih kamena. Nije namjena tih kamena da se nekom o glavu obiju, iako takav turizam se svima nama obija o glavu, namjena kamena je da vjetar ne odnese starteški pozicionirani ručnik na najboljem mjestu na plaži. Zapravo, kad malo bolje razmislim, korištenje kamena potpada pod iskorištavanje mineralnih sirovina za koje treba rudarska koncesija, možda bi bilo dobro da netko to dojavi našim „naša plaža“ aktivistima. No, naši aktivisti vole čar mediterana kakav je nekada bio začinjenog načičkanim ručnicima kao rezervacija za sunce, opušaka, stakla, limenki od piva. Kažu naši aktivisti to je Jadran, to je onaj moj Jadran na koji je dolazila marka dinaru na more da se odmara, Jadran koji se talasao kada se odmarala radnička klasa. Neće on biti nikada vaš "neoliberalan i imperijalistički" Jadran, neće on biti od Gazde niti ikakvih gazda, nitko ga neće pakirati u kovčeg.

Za nedeljnim ručkom Pero se posvađao s bratom koji je spomenuo da mu je rekao Ivo da banka daje dobru kreditnu liniju pa zar ne bi zajedno uzeli koncesiju i pokrenuli neki posao, Pero rezolutno odbija Ivu da što mu je otkad radi u Zagrebu, pretvorio se u slugu bankara, da neće neki bankar staviti zalog na koncesiju na naš škoj. Ne razgovaraju sljedećih par godina.

Unuka naše Mare i Perin unuk možda jednoga dana budu vlasnici malog pansiona, oženjeni jedno za drugo, s koncesijom na lokalnu plažu gdje će ljeti raditi njihova djeca i još par srednjoškolaca i studenta iz mjesta. Njihov prvi susjed ima koncesiju na plažu pokraj i upravo završava beach bar s ponudom finger fooda od domaćih gavuna i srdele, domaćih sokova, upravo je naručio nove ležaljke i suncobrane. U mjesto su na ljetni odmor, po prvi put došli praunuka onog Jochena s početka priče i praunuk onog austrijskog Bernharda, do sada su ljetovali na Santorinu i po Italiji, privukla ih je reklama sa novim uređenim plažama na našem škoju i slike pansiona koji se zove „Nona Mare“, lijepog boutique pansiona.



Kako imaju pansion na skijalištu, počinju razgovarati s Perinim unukom kako im ide i oduševljeni su ponudom, otkrivaju mu da mu se dive jer prodaje sobu za trideset posto skuplje nego oni na brdu, ali i ne čude se, kažu, more vam je predivno, a i ova vaša plaža sa svom ponudom nas je očarala. Znate, puno ste nam bliže nego Santorini. Perin unuk im preporuča boat taxi svog bratića Ive koji je baš prošle sezone obnovio flotu nakon što je dobio koncesiju na sportske sadržaje i mogao bi ih odvesti na turu po okolnim otocima i kupanje na divlje plaže. Oduševljeni su, kažu, to im dođe kao skijanje na neuređenom skijalištu, uzbudljivo i divlje, spremni su to i platiti, žele to doživjeti. U povjerenju pitaju Marinu unuku koji je najbolji restoran, s najsvježijom ribom i najboljim vinom, kažu pare nisu problem, jer "tko more ovo platit'".

A možda ipak unuka od Mare i unuk od Pere samo malo opituraju staru kuću, ovjese tablu cimer fraj, dođe turist kaže puno vam je trideset ojra jel može za dvajsetipet, kaže pa vidite si plažu kakva je, nasipan tucanik, puna opušaka, a i ćevapi nisu nešto i pivo je toplo, ali poslužit će. Dogovore se. Pita ih njihov turist, a u koje je vrijeme najbolje otić' na plažu i rezervirat' mjesto za sunčanje?