Sudeći po vladajućima, uskoro bi mogli dotaknuti potpuno dno s kojeg bi se onda trebali polako i sigurno uzdizati ako nam svjetski ekonomski trendovi to dozvole jer mi smo stvarno mali i trebamo ekstra vještinu i znanje da bi mogli parirati jakim ekonomijama.

Naime, mišljenja sam da je već svakom tutleku jasno da se vlast oslanja samo i isključivo na porezni teror izranjavanih građana, poduzetnika i radnika. HDZ-ova porezna mašina prilično je uglađen sistem koji čak radi i neke ustupke ekonomiji kako bi mogla još i više zarolati vodu na svoj mlin. Nakon crnih fondova oni su shvatili da vremena više nisu pogodna za takav tip pljačke pa su se okrenuli legitimnoj i legalnoj pljački kroz nove poreze. Stvari su se napokon posložile na mjesto pa tako imamo priliku vidjeti njihovog savršenog dilbera HNS kako im drži ljestve i pritom sebi piše osmrtnicu. Doduše, stranka je to koja uz minimalnu građansku podršku strateški vuče poteze i cementira svoje ljude na izmišljenim i dobro plaćenim pozicijama koje najčešće služe samo za nove regrutacije partijskih poslušnika.

Zapravo je sve onako kako i treba biti. Dio države je izgorio, dio je na zapadu, a nama koji smo ostali uz kokice gledati predstavu "Kako što prije strmopizditi državu" postalo je svejedno pa smo se okrenuli kvalitetnijem provođenju slobodnog vremena i guštanju u prirodnim ljepotama ove zemlje. Dok čekamo propast, kalkuliramo i računamo na ljude koji će se jednom vratiti iz inozemstva sa znanjem i idejama lišenim ideoloških gluparija kojima se naši građani ovih dana bave.

Ovo je država koja je već stoljećima u tranziciji i za koju pojavom interneta konačno vidim neku svjetliju budućnost budući da je on lako dostupan i ne ostavlja nam mogućnost da se izvlačimo na neznanje. Internet obrazuje na dnevnoj bazi pa ga smatram najboljom i najdirektnijom prijetnjom u borbi s tisućama otpornika koji su se uvalili u sustav koji je na njihovu žalost odlaskom radno sposobnog stanovništva sve manji. Sad kad smo vidjeli da su svi isti, pa i velika većina građana, vrijeme je da se zapitamo i krenemo počevši od sebe i svojih razmišljanja koja prečesto leže u dvadesetom stoljeću. Dolaze nove generacije i prijeti nam ozbiljni ćumez ako ih ne utrpamo na vlak za budućnost. Zadnji put kad smo ekonomski dotakli dno skuhali smo rat, a sad bismo se, evo, konačno mogli pogledati u ogledalo, priznati si tko smo, i nastaviti u dobrom tonu koji bi po mojem mišljenju uz društveni konsenzus trebao imati jaki ekonomski predznak pa bi ostalo došlo samo.

Nešto kao Njemačka nakon drugog svjetskog rata.