Piše: Mario Nakić
9.7.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Piše: Mario Nakić
9.7.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Jugoslaveni - još prije tridesetak godina to je bila većinska nacionalnost u Hrvatskoj, a danas kad se spomene ljudi skaču, nakostriješe se, vrište, ljute se...Dobro, što se to s nama dogodilo? Imamo li to neke tabue? Ja ne volim tabue, želim otvoreno razgovarati o svemu.
Nacionalna pripadnost, prema starim liberalima koji su izmislili naciju i nacionalnost, ne ovisi o nečijem porijeklu, mjestu rođenja, krvnom srodstvu niti vjeroispovijesti. Nacionalna pripadnost bazira se na samoodređenju svakog pojedinca, njegovom unutarnjem osjećaju pripadnosti nekoj zajednici. Obično je ona povezana s državom u kojoj pojedinac živi, radi i plaća poreze, ali ne mora nužno biti tako. Neke države, poput naše, priznaju i druge nacionalnosti osim hrvatske, a to je sasvim u duhu liberalizma.
Na popisu stanovništva 1991. godine u Republici Hrvatskoj živjelo je preko 106.000 Jugoslavena. Jugoslaveni su tada bili treći narod po brojnosti, odmah nakon Hrvata i Srba. Samo 20 godina kasnije, na popisu stanovništva 2011. godine, svega 300-tinjak građana i građanki ove zemlje se izjasnilo kao Jugoslaveni. Dakle, u 20 godina došlo je do potpunog desetkovanja, uništenja, kulturnog i identetskog genocida jednog cijelog naroda u RH. Zašto nitko još nije postavio to pitanje? Što se s tim ljudima dogodilo?
Netko će reći da nema više Jugoslavije pa onda nema potrebe niti da postoje Jugoslaveni, ali to je pogrešno. Ni Romi nemaju svoju državu pa postoje kao narod. Ako danas nema Jugoslavije u fizičkom obliku, ne znači da ona ne živi duhovno, u srcima mnogih stanovnika ex-YU država. Znate vi, znam i ja, da postoje mnogi koji još uvijek gaje nadu o nekoj novoj Jugoslaviji, a dok postoji nada, ništa nije gotovo.
Sama činjenica da svaka spomen jugoslavenstva izaziva žestoke emotivne reakcije sa svih strana govori nam da ideja o Jugoslaviji nije mrtva i da Jugoslavena itekako ima među nama. Zašto se onda tako ne izjašnjavaju? Možda odgovor treba potražiti u komentarima na desničarskim portalima, gdje se često mogu vidjeti pozivi da Hrvatska bude "očišćena od Jugoslavena". Takav diskurs je loš i dovodi do toga da se mnogi ljudi boje javno priznati svoju nacionalnu pripadnost. Ali zamislite kako je njima kad ih smatraju Hrvatima, a oni Hrvatsku mrze. Ne, ozbiljno je mrze jer osnivanje hrvatske države značio je de facto kraj njihove domovine. Oni stoga ne mogu smisliti Hrvatsku.
I to je OK. Nijedan građanin RH nije dužan voljeti ovu državu, to desničari moraju jednom naučiti ako žele da zemlja bude uistinu slobodna. Pustite ljude da budu što jesu i da se slobodno izjašnjavaju onako kako žele. Ja se, recimo, ne osjećam kao Hrvat pa se tako i ne izjašnjavam. Ne mrzim Hrvatsku ni Hrvate, nisam ni Jugoslaven, ali ne osjećam s hrvatskim narodom ništa više zajedničko nego s bilo kojim drugim. Tako da bi bilo licemjerno od mene da se predstavljam kao Hrvat.
Jugoslavena je danas u Hrvatskoj sigurno puno više nego 1991. godine. Vjerujem da bi danas njihov broj, da ne postoji nikakav antagonizam prema toj nacionalnosti, prešišao i broj Srba u Hrvatskoj. Kad ih ja nazovem Jugoslavenima, to nije uvreda niti nešto loše ili dobro, to je naprosto činjenica. Njih nazvati Hrvatima bilo bi uvreda prema njima i dezinformiranje javnosti. Zato hajdemo napokon maknuti taj tabu i pustiti Jugoslavene da se slobodno izjašnjavaju.
Ionako već imaju svoje praznike u ovoj državi, ionako nas kroz svoje medije redovito podsjećaju na svoju revoluciju i ključne bitke i heroje iz svoga oslobodilačkog rata, dakle oni već prakticiraju svoj folklor i narodne običaje. Samo što sada, dok je jugoslavenstvo stigmatizirano, oni prikazuju svoje običaje kao hrvatske. To je zato što je Tuđman imao viziju ujediniti dva naroda (hrvatski i jugoslavenski). A to je nemoguće jer Hrvati i Jugoslaveni nemaju iste običaje, iste praznike, iste navike, iste nacionalne heroje. Hrvati i Jugoslaveni imaju karakteristike dvaju totalno različitih naroda i ludost je pokušavati prisilno ih prikazivati kao jedan.
Ono što je za jedne bila velika pobjeda, za druge je bio veliki poraz i obratno. Ništa čudno kad su se dvije države u nekoliko navrata izmjenjivale i uvijek je nastanak jedne značio kraj druge. Ali kroz svo to vrijeme, Hrvati i Jugoslaveni su uspijevali koegzistirati, većinom u miru, sada već stotinu godina. Zar to nije lijepa multietnička priča?