Piše: Mario Nakić
28.7.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Piše: Mario Nakić
28.7.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Miran Pavić, direktor sadržaja u Telegramu, u jučerašnjem je komentaru kritizirao "toksično retorički koktel" hrvatskih alt-right portala koji svoje neistomišljenike proglašavaju narodnim neprijateljima. U tu je priču nekako uvukao i Liberal. Uopće neću ulaziti u kritike desničarskih stranica koje često (ili redovito) jesu toksične, a nerijetko i širitelji opasnih lažnih vijesti o čemu sam već u više navrata pisao. Desne medije gotovo i ne pratim, jednostavno sam još davno shvatio da većina nema ni osnovnu vjerodostojnost. Ali moram reagirati na uvlačenje Liberala koje nije slučajno:
"Blog koji se naziva liberalnim za kritičare jednog od predsjedničinih ruskih nastupa ustvrdio je da su, a što drugo, jugoslaveni."
Ovo je bezobrazni pokušaj iskrivljavanja činjenica, odnosno odašiljanja dezinformacija u javnost s ciljem blaćenja Liberala. Riječ je o ovom tekstu koji sam napisao kad sam shvatio da postoji velika razlika u izvještavanju o Kolindinom navijanju u Rusiji između nekih domaćih mainstream medija i cjelokupne svjetske javnosti koja je pratila SP. Kako je moguće da cijeli svijet vidi jedno, a nekoliko domaćih novinara potpuno suprotno, prilikom izvještavanja s iste utakmice? Zar to nije zanimljivo primijetiti?
Druga stvar, na Liberalu nigdje ne piše da su "kritičari jednog od predsjedničinih nastupa jugoslaveni". Ja sam doslovno napisao ovo: "jugoslavenski mediji joj se sprdaju, svijet joj se divi". Dakle, nisam nazvao Kolindine kritičare Jugoslavenima. Postoji velika razlika između kritike i sprdnje (ili lošeg pokušaja sprdnje, da budem precizniji). Vjerujem da naši čitatelji dobro znaju tu razliku, ali za gospodina Pavića ću to pojasniti.
Naime, kritika je napisati da nam je narušila ugled u slučaju da svjetski mediji i društvene mreže negativno reagiraju na njeno ponašanje. Ali sprdnja je kad Telegram, recimo, objavi ovo u trenutku kad cijeli svijet piše ovo. Ili kad Net.hr (još jedan portal koji vodi Miran Pavić) objavi tekst "Društvene mreže nakon finala sprdaju predsjednicu" u trenutku kad je stanje na društvenim mrežama potpuno suprotno. Net.hr je izabrao nekoliko objava domaćih satiričara dok je društvenim mrežama kolalo stotine tisuća objava navijača iz cijelog svijeta koji su hvalili predsjednicu. Taj dio je potpuno zanemario.
Nisam to objavio zato što sam njen fan (nisam), već jednostavno zato što mislim da nije dobro manipulirati činjenicama i dezinformirati javnost. Moramo težiti istini. Bez obzira koliko voljeli/ne voljeli Kolindu, istina mora izaći na vidjelo. Čak i onda, druže Paviću, kad ona nije onakva kakva bismo mi možda htjeli da bude. Stoga ne vidim ništa sporno u onome što sam objavio, a nadam se da će Miran shvatiti da je pogriješio krivo interpretiravši naslov s Liberala i ispričati se zbog pogreške. Ljudski je griješiti, ali nije ljudski namjerno pisati neistine da bi se nekome naudilo.
Zašto "jugoslavenski mediji"?
Nije ova Pavićeva reakcija prva iz medijskog miljea. Dan nakon objave tog članka kritizirali su me na društvenim mrežama pojedini urednici i novinari iz Jutarnjeg lista i N1 televizije. Oni smatraju, baš poput Pavića, da je riječ "jugoslavenski mediji" iskorištena kao etiketa, kao pokušaj nekakve uvrede.
Treba napomenuti da ja pritom nisam prozvao nijedan medij konkretno, nijednog novinara ili urednika osobno. Dakle, svi oni - i Telegram, i Net.hr, i Jutarnji, i N1 - očito su se sami pronašli u tom opisu. Postavlja se pitanje zašto oni to smatraju uvredom. Kažu, često ljudi koriste termine "jugoslaven", "jugokomunist" i sl. kad žele uvrijediti neistomišljenika, i to je točno. Ja to dobro znam jer i sam sam bio optužen u više navrata da sam jugoslaven i jugokomunjara. Zbilja postoje neki desničari koji koriste riječ "jugoslaven" kao etiketu i uvredu. To vam je otprilike isto kao kad Telegram, Jutarnji i drugi nazovu ljude koji su pro-life radikalima i ekstremistima, iako znamo da je pro-life standardni konzervativni stav u cijelom zapadnom svijetu, stav koji drži skoro 50 posto stanovništva. To je otprilike kao i ono kad Net.hr nazove sve koji nisu ljubitelji Tita i partizana - radikalima. Vidite, i jedni i drugi vole koristiti etikete kad žele diskvalificirati svoje neistomišljenike iz rasprave.
Drug Miran je u pravu, etiketa obično služi da se prekine svaka rasprava, jer nakon diskvalifikacije se ne može više ništa suvislo reći. Kad sve svoje neistomišljenike etiketiraš da su ekstremisti, radikali i ustašofili, onda ih se pokušava izbaciti iz igre. To se radi u nedostatku argumenata. Ista je stvar i s etiketom "jugoslaven".
Međutim, isto tako postoji i nešto što se zove činjenični, objektivni opis. Isto kao što je često i namjerno etiketiranje radikalizmom onih koji nisu radikali, tako znamo i da postoje oni koji uistinu jesu radikali i desni ekstremisti. Takve je potrebno tako i nazvati, to onda nije etiketiranje nego činjenični i realni prikaz. Malo je teže medijima koji su već prethodno etiketirali sve neistomišljenike kao ultradesnicu, radikale, ekstremiste i ustašofile jer kad dođu na red pravi radikali, ultradesnica i ustašofili onda njih više nemaju kako nazvati. Ali ona razlika između zlonamjernog etiketiranja i objektivnog opisa činjenica, mislim da je na čitateljima, oni će ju znati prepoznati.
Na isti način znamo da postoje i oni koji jesu Jugoslaveni. Znamo da postoje mediji koji uporno pišu pro-jugoslavenske pamflete u manirima obrazovnog sustava SFRJ, o savršenstvu Josipa Broza Tita i njegovoj superiornosti, o tome što bismo od njega trebali učiti - otprilike ono što su radili mediji i što im je bio posao u bivšoj državi. Čuvanje tekovina revolucije, objavljujući isključivo one povijesne činjenice koje odgovaraju narativu, potpuno zanemarujući pritom sve ostalo. Mediji koji uporno pozivaju na zatvorsko kažnjavanje politički nepodobnih stavova, pjesama i pozdrava. Kako opisati takve medije jednom riječju?
Meni je prva na pamet pala Jugoslavija zato što se tako radilo u Jugoslaviji. I vjerujem da nisam puno pogriješio budući da su čitatelji odmah shvatili o čemu se radi. Kad su se počeli i novinari sami javljati jer su se oni vidjeli u tom opisu, to mi je bila tek potvrda da je moj opis činjenično točan. Pritom nisam želio nikoga uvrijediti jer za mene Jugoslavija nije uvreda. Nisam nikada rekao da su jugoslavenski mediji "narodni neprijatelji" niti išta slično, oni samo dezinformiraju javnost čuvajući tekovine revolucije.
Neka drug Pavić pogleda komentare ispod objava na Facebook stranicama svojih portala i vidjet će da javnost itekako zna o čemu pričam. Vidjet će da moj opis nije daleko od istine. Čak i vaši čitatelji su svjesni što radite. U čemu je onda problem kad ja to napišem?
"Koliko je to liberalno..."
Primjedbu, koju je Pavić dao: "Blog koji sebe naziva liberalnim...", inače dobivamo jako često, ali od strane desničara. Na primjer, kad sam pisao o Thompsonu, dobio sam hrpu kritika na foru "nije liberalno reći da je to loša glazba". Oni, dakle, misle da liberali ne smiju lošu glazbu nazvati lošom glazbom, da nije "liberalno" veličanje ustaša nazvati baš tako - veličanje ustaštva. Pavić smatra da nije liberalno jugoslavenske medije nazvati jugoslavenskim medijima. Pritom se nije ni potrudio dokazati da njegovi mediji, koje nitko zapravo nije u onom mom članku ni prozvao, nisu jugoslavenski. Nego je pošao od pretpostavke da netko, tko sebe smatra liberalom, ne može jugoslavenski medij nazvati jugoslavenskim.
Dobro, ljudi moji, kako onda da opišem lošu glazbu, ako ne kao lošu glazbu? Kako da opišem jugoslavenski medij, ako ne jugoslavenski medij? Želim biti što točniji, ne pišem ljubavne pjesmice pa ne mogu misliti i na vaše osjećaje. Nakon kritika da nije politički korektno koristiti riječ "jugoslavenski" (?!), rekao sam, OK. Ajmo biti politički korektni do kraja. Sad koristim epitet "antifašistički". To valjda neće povrijediti ničije osjećaje, a opet će čitatelji znati na što se odnosi.
Oni koji žele propitkivati moju ili bilo čiju liberalnost, trebali bi proučiti što je liberalizam i kako se on sve manifestira. Liberalizam teži slobodi, ali i istini (John Stuart Mill, "On Liberty") te je stoga naša građanska dužnost ukazivati na negativne pojave u društvu. Ne tražiti državno kažnjavanje svega što nam se ne sviđa, već da bi se vodile rasprave i društvo išlo k napretku. Liberalizam nije samo "živi i pusti druge da žive", već i utjecaj na okolinu kako bi ona postala što bolja.