Trebale bi biti zahvalne što su ih spasile od 'rada, umora i izrabljivanja'.

Kako dolazi ljetna sezona, opet čitamo standardne anonimne pljuvačke sezonskih radnika po poslodavcima i gostima. Ne znam koliko je to etično objavljivati takva anonimna navodna svjedočanstva bez druge strane, ne znam ni koliko su novinari i nakladnici svjesni da to utječe na hrvatski turizam jer gosti ne vole dolaziti u zemlju gdje ih turistički djelatnici preziru... Ali iz nekog razloga to su top teme svake godine u Hrvatskoj u ovo vrijeme.

Tako se jedna anonimna sobarica srednjih godina na portalu Šibenski žali na uvjete rada u jednom hotelu na Jadranu. Kaže, "morali smo mjesec dana prolijevati krv, znoj i suze za 4.000 kuna", ali film joj je pukao kad je saznala da dovode - Srpkinje. Ne zato što su baš Srpkinje, već zato što su radnice izvana, kojima će osigurati smještaj, a "domaćima" neće povisiti plaću. A kako izgleda taj pakao:

"Zahtijevalo se čak da slažemo odjeću koju su gosti razbacali po podu. Postaneš robot, samo vrtiš slike, ova soba, ona soba... I trčiš, non-stop trčiš..."

Drugim riječima, žena se buni što je na radnom mjestu sobarice morala čistiti sobe za gostima. To ju je jako neugodno iznenadilo. Kaže da tamo nema stalnih radnica i da svako malo dolaze nove, ali hej, kome je cilj raditi kao sobarica cijeli život?

To je takav posao, može ga raditi svaka fizički zdrava osoba, zato su radnici u tom poslu lako zamjenjivi. To je posao za studentice i ljude koji se nađu bez posla pa im dođe kao privremeno rješenje, dok ne nađu nešto bolje. To i nije posao "za cijeli život". To neće nikada biti odlično plaćen posao jer je takav - može ga raditi svatko.

I sad, umjesto da bude sretna što su je Srpkinje spasile od tog groznog "izrabljivanja za 4.000 kuna", ona je ljuta. Primjećujete li ironiju?

A taj posao očito nije ni bio za anonimnu gospođu jer ga ona mrzi iz dna duše, što se vidi iz njezinog stava prema gostima:

"Jednom me je dopala soba u kojoj su boravili neki Rusi. Presvlačili su dijete na krevetu, plahte su bile pune dječjeg izmeta. Dočekalo me je pet, šest razbijenih čaša, more stakla na balkonu, vina je bilo posvuda... Napojnice, u većini slučajeva, ne nađete. Jednom mi je jedan Amerikanac ostavio 100 kuna jer me je vidio da mu čistim sobu. Bila sam u šoku. Ti Kinezići znaju ostaviti po dolar ili neku siću, dvije, tri, četiri kune..."

U turizmu i ugostiteljstvu, gost je Bog jer od njega živite! Ako turistički radnici ovako gledaju na turiste, onda trebaju potražiti neki drugi posao. Gospođa je zapravo dala najbolji argument zašto je dobro što više uvoziti radnike jer očito je Hrvatska premala da bi u njoj bilo dovoljno voljnih ljudi za te poslove. Izbor iz više država znači veću mogućnost da se nađe dovoljno onih koji će bar privremeno htjeti raditi taj posao i biti time zadovoljni. I onda neka se mijenjaju, što je i normalno.

Ta je gospođa našla svoju sreću. Zaposlila se kao prodavačica u trgovini i kaže da joj je sad puno lakše. To je sasvim u redu, možda je od početka trebala tražiti posao u trgovini, a ne u hotelu. Nije sve za svakoga, zato se specijaliziramo i donosimo različite odluke.

Ako mrzite svoj posao i ako se osjećate izrabljeno, sjetite se da sigurno ima ljudi koji bi ga rado radili i bili sretni s time. I onda dajte otkaz i potražite svoju sreću na nekom drugom, vama boljem radnom mjestu, a ovo radno mjesto prepustite nekome tko će ga s guštom raditi. Nema veze otkud je, može i iz Srbije.