Kada marksistički kritičari napadaju nas liberale, omiljena teza im je da imamo neke prikrivene namjere i da sve što radimo činimo kako bismo stekli materijalnu korist, a ne iz ljubavi prema ideji. Kako se radi o robovima jedne propale dogme, nikako ne uspijevaju izaći iz labirinta sumanutog promišljanja svijeta te vječno traže profitere i na sve gledaju sa sumnjom i podozrenjem. Prema njima nečija je sreća uvijek tuđa nesreća.

Čak i neosporno filantropski projekti s ogromnom podrškom javnosti poput Bakićevih u njih izazivaju crv sumnje pa mahnito traže skrivene motive. Dobrostojeći liberal sa stavom za njih je automatski narodni neprijatelj i sve snage i resurse upogonit će u svrhu njegove difamacije. Tako to ide s ljubiteljima totalitarnih ideologija.

Ali zapravo, moram vam priznati da su donekle u pravu, samo ne onako kako oni to zamišljaju. Tekst koji upravo pišem je moj 35. tekst za Liberal u tri ljetna mjeseca. Do sada od pisanja nisam zaradio niti lipe, sve to radim iz ljubavi prema ideji. Novac mi očito nije motiv. Ja vam dajem riječ da nemam niti drugih prikrivenih motiva, kombinacija i ugovorenih protuusluga. Međutim, to nije niti potrebno – pisanje za Liberal dugoročno će sigurno koristiti i mojem poslu te posredno zaradi.

Kako? Istina je da ću steći nešto neprijatelja, ali pisanjem za vrlo čitani portal steći ću mnogo više prijatelja, poznanika, kontakata, ljudi koji će cijeniti to što radim i to će se sigurno pozitivno odraziti i na moj posao. Svaka ljudska aktivnost, volontiranje u dobrovoljnom vatrogasnom društvu, sviranje u punk bendu, plesanje u folklornoj skupini, igranje malog nogometa, nužno doprinosi broju kontakata i socijalnom kapitalu neke osobe.

Kevin O'Leary, kanadska poduzetnička zvijezda što briljira u genijalnom showu Shark Tank, na pitanje je li za uspjeh u biznisu bitnije što znaš ili koga znaš, odabrao je ovo drugo. Dakle, neosporno je da i u uređenim društvima kojima dominira slobodno tržište i vladavina prava, socijalni kapital neke osobe itekako pomaže u razvoju biznisa.

U socijalističkoj ekonomiji i etatiziranom, našističkom i korumpiranom društvu poput našeg, to bogatstvo kontakata, poznanstava i prijateljstava najčešće se odražava u frazi „imam vezu“. U praksi to znači da će ti prijatelj s nogometa pomoći da preskočiš 50 hitnijih slučajeva operacije žuči, da će ti frendica s kojom si pjevao u zboru srediti nećakov upis u srednju školu ili da će ti bratić dogovoriti da ti oproste kaznu za pijanu vožnju. Takve stvari mnogo lakše prolaze kada je sve svačije, društveno i kada naoko nitko ne snosi posljedice, a zapravo teške posljedice snosimo svi, kao društvo u cjelini.

U kapitalizmu, socijalni kapital je kao vatra, sjajan sluga koji ti može pomoći u biznisu, ali ako ga zlorabiš pa svoj posao temeljiš isključivo na njemu, a ne na radu i znanju, čeka te bolna propast. Glupi i pokvareni balkanski kapitalist poželjet će preskakat stepenice pa sređivanjem poslova već prvih godina obogatiti i dočepati nove kuće, džipa i računa u Švicarskoj, što je nerealno. Kod nas je kronizam još jak, ali i njemu polako dolazi kraj.

No, ako svoj socijalni kapital koristiš s mjerom, tek kao omogućavanje prvog kontakta s potencijalnim klijentom ili partnerom, on može biti sjajna stvar. Nakon toga tek slijedi mnogo rada i truda jer dobivanje poslova „na lijepe oči“ vraća se s kamatom, ali socijalni kapital definitivno će pomoći da na prvi poslovni sastanak ne dođeš kao nebitna faca s ceste već kao osoba s imenom i prezimenom.

Zato djeco, družite se, sudjelujte, budite dio nečega. Isplatit će vam se ako ikada poželite biti svoji i neovisni.