Koliko god su vatrogasci i ostali građani ulagali napora, imali su veliki učinak u tome što je nedostajala oprema i mehanizacija da sama obrana domova bude efikasnija. Pokazalo se da je velik broj vatrogasnih postrojbi jako loše materijalno opremljen, a sustav reagiranja i komunikacije između raznih državnih tijela jako manjkav. Vatrogasci su zaista izvukli više od 100% iz onoga čime su raspolagali.

Reakcija samog političkog vrha je bila najgora od svega pa su tako davali nebulozne izjave o interesantnosti i atraktivnosti požara, neki nisu bili ni svjesni požara dok se praktički nije ugasio, a međusobno su se optuživali za loše reagiranje. Kada je sve bilo gotovo, slavodobitno su došli na poprište požara u novim automobilima dok su vatrogasne postrojbe dan prije putovale u bitku protiv požara automobilima kakvi se još rijetko viđaju na cestama i odavno su trebali biti otpisani te smješteni u kakav muzej old-timera.

Odakle takva izgubljenost državnih institucija i političara?

U principu se radi o istom fenomenu koji susrećemo i u ekonomiji, a to je da su veliki sustavi često tromi, prekomplicirani, nesposobni za brzu reakciju na promjene, preglomazni za restrukturiranje da bi se suočili s promjenama i prebirokratizirani. Veliki sustavi su nesposobni za brze reakcije, za promjenu poslovnih i drugih politika i sveukupno se sporo prilagođavaju. Posebno su neefikasni kod odgovora na krizne šokove.

Isto se događa i s velikom državom (naravno, ne teritorijalno nego funkcionalno). Velika država je neefikasna, troma, nesposobna na suočavanje s promjenama, pretjerana birokratizacija uzrokuje paralizu odlučivanja, a oni uključeni u taj glomazni aparat postaju sasvim odvojeni od stvarnosti i dovoljni sami sebi. Zvuči poznato? Trebalo bi, jer upravo sam opisao hrvatski državni aparat.

Jedino što nas spašava od birokracije je njena neefikasnost, ali ta neefikasnost ima veliku cijenu - što financijsku, što ovu koja se pokazala na primjeru požara, a to je paraliza odlučivanja i djelovanja. Hrvatska politika ima isti pristup ekonomiji gdje se sve proglašava „strateškim“, svaka kompanija, svaki proizvod, svaki sektor. A jednostavna činjenica glasi: kada je sve strateško, ništa nije strateško. Isto je u odnosu države prema ekonomiji kao i što je u odnosu države prema svim njenim funkcijama. U cijeloj šumi institucija, agencija, ministarstava, pravilnika te vertikalne i horizontalne kontrole lako se pogubiti. Izgleda li vam da su političari i državni službenici odvojeni od stvarnosti? Naravno da jesu, njihova stvarnost je državni aparat jer je on toliko glomazan da on postaje svijet sam za sebe. Tako se sama politika i država odvajaju od svoje biti, a to je da služi narodu te država služi sama sebi, služi samo za očuvanje svojih struktura koje realno nisu ni potrebne.

Kako državu učiniti efikasnom, svrsishodnom i slugom ljudi umjesto da ljudi budu sluge njoj? Treba je masakrirati, radikalno srezati njenu veličinu, njene funkcije, njenu moć. Jer velike države ne predstavlja moć njenih građana, nego moć onih koji kontroliraju državni aparat, a to su političari i birokrati.

Efikasna država treba obavljati temeljne funkcije koje se zbog svoje prirode ne mogu pustiti tržištu da ih kontrolira. Sve ostalo pojedinci mogu obavljati sami i to puno bolje od same države. Država treba postati gotovo nevidljiva, treba postati noćni čuvar („night watchman“), a njene jedine funkcije trebaju biti policija, pravosuđe, vojna obrana, zatvorski sustav te usluge kao vatrogasna zaštita. Sve više od toga vremenom postaje preglomazno, neefikasno i pretjerano birokratizirano.

Problem koji se pojavljuje s gomilanjem moći u rukama države je taj što ono nikada ne prestaje, a država postane ono što je filozof Thomas Hobbes još u 17. stoljeću nazvao „Levijatan“. Hobbes je zagovarao princip da bi država trebala biti što veća i što sveobuhvatnija da bi kontrolirala ljudsku prirodu koja je po prirodi nasilna, destruktivna i svadljiva te da je jedini način da ljudi efikasno surađuju u društvu kroz veliku centraliziranu državu i monarha koji bi imao apsolutnu vlast (monarha možemo u današnjim uvjetima smatrati Vladom).

Međutim, povijest od trenutka Hobbesove knjige je nedvojbeno pokazala da je minimalna i efikasna država superiorna levijatantskoj državi te da ljudi najbolje funkcioniraju bez velike prisile kada se dobrovoljno uključuju u međusobne interakcije. Ljudi nisu inherentno nasilni, zli, destruktivni i svadljivi kao što kaže Hobbes. Dakako, ljudi nisu ni anđeli bez ikakve negativne misli, akcija, emocija. Ljudi su kompleksna bića, a ljudska priroda nije ni zla ni dobra. Ali, ljudi ne surađuju najbolje kada su prisiljeni na suradnju i kada ih se kontrolira u svim aspektima života, već kada su slobodni odlučivati o vlastitoj sudbini i sami odabirati vlastite akcije. Zanimljivo je da je Hobbes zagovarao i ono što će se poslije nazvati „socijalna država“, tj. da apsolutistička država omogući i onima koji ne mogu preživljavati od vlastitog rada tako da namaknu sredstva oporezivanjem te je zagovarao javne radove. Ta ideja se poslije razvila u ideju o „socijalnoj državi“, što po sebi nije problem ukoliko se ta socijalna država drži pod kontrolom i upotrebljava samo za pomoć onima koji „NE MOGU“, a ne onima koji „NE ŽELE“ raditi.

Pitanje je, naravno, inteziteta, a levijantanska država koju je zagovarao Hobbes neprestano raste, neprestano uzima sve više i više vlasti do pojedinca, sve više oporezuje i na kraju se figurativno urušava pod teretom vlastite težine i veličine.

Upravo to se događa u Hrvatskoj, država postaje preglomazni levijatan koji je toliko trom, neefikasan, velik i spor da ne može obavljati ni primarne funkcije koje bi trebao obavljati. Sljedeći korak je da levijatan implodira te za sebom povuče sve koji su bilo kako za njega povezani, a to su svi građani RH.

Odvojenost političkih elita od naroda, tromost u reagiranju, pretjerano oporezivanje s lošom protuuslugom, nasilno gašenje svake javne kritike...Sve su to znakovi urušavanja države. Jedini način da zaustavimo neizbježnu imploziju je da političkim pritiskom i biranjem onih političara koji zagovaraju manju državu, stavimo nezasitnog državnog levijatana na radikalnu dijetu te država time postane minimalna i efikasna, agilna, prilagodljiva te spremna reagirati na promjene i krize.