Budimo realni, nitko nije niti trenutka pomislio da sindikat neće dobiti što je tražio. Zadnja dva mjeseca poslužila su sindikatima javnih službenika da pokažu mišiće i koliku političku moć imaju, a mnogim učiteljicama i učiteljima da si umisle kako rade neku jako bitnu stvar za ovaj narod i zemlju dok se sebično i bez trunke empatije prema ostatku društva grebu za još malo kolača iz državnog proračuna.

Dobili su ono što bismo rekli - pirovu pobjedu. Novac. Ali ono što su najviše ponavljali u svojoj kampanji, a to je dostojanstvo, trajno su si narušili. Imali su gotovo 100-postotnu podršku ostatka puka na početku, što je pokazivalo koliko je učiteljska struka zapravo cijenjena u ovoj zemlji, unatoč svim rezultatima koji joj ne idu na ruku. Mislim da je ovaj štrajk taj pogled društva trajno promijenio.

Premijer Andrej Plenković je također izašao kao pobjednik jer rejting HDZ-a se nije smanjio, a uspio je na kraju i posvađati sindikate. Neki novinari pišu kako je to njegov poraz jer je pristao na povećanje koeficijenta nastavnicima, ali on je od početka znao da će to tako završiti. Dao im je što su tražili, sad se može hvaliti kako im je povisio plaće više od bilo koje prethodne vlade, što je točno, ali znate kako bi se u narodu reklo: "Lako je tuđim k... gloginje mlatiti". On ionako ne barata svojim novcem nego tuđim, dao bi im i dvostruko više da su tražili.

Nastavnici su dobili povećanje osnovice, povećanje dodataka (božićnice, regresa, poklona za djecu) i povećanje koeficijenta. Nenastavno osoblje je dobilo samo povećanje osnovice.

Od početka štrajka sindikati i sami učitelji tvrdili su da nije stvar u novcu nego u dostojanstvu i poštovanju. Zašto neki tamo službenik u lokalnoj samoupravi ima veći koeficijent od nastavnika? Zašto čistačica u lokalnoj samoupravi ima veći koeficijent od čistačice u školi? Ova druga nepravda ostaje.

Ako se dostojanstvo mjeri koeficijentom (a za birokratske službenike se očito mjeri tako), onda ispada da čistačice nemaju pravo na dostojanstvo. Sindikati su pristali na nemoralnu Plenkovićevu ponudu da dostojanstvo dobiju samo oni najviši na njihovoj imaginarnoj, ali novcem mjerljivoj, hijerarhijskoj ljestvici. Ta je hijerarhija itekako stvarna, naučit će je svatko tko provede bar tjedan dana u bilo kojoj školskoj ustanovi.

To je kao u feudalno doba monarhija, kad se točno znalo koja su prava i gdje je mjesto seljacima, a gdje aristokraciji; tko ima pravo glasa i koliko čiji glas vrijedi. Praktički isti su odnosi u hrvatskim birokratskim sustavima, a školstvo je možda baš "školski primjer". Čistačice su se davno pomirile da nemaju pravo na dostojanstvo pa su sindikati tako lako prešli preko toga.

A one su zapravo jedini ljudi u tom školskom sustavu "na rubu gladi", za njih se jedine može reći da zaista primaju mizeriju. One su ostale prevarene u cijeloj priči. Ni Plenković ni sindikati nisu pokazali ni najmanju dozu socijalne pravde kad su prevarili školske čistačice i drugo nenastavno osoblje.

Na kraju, tresla se brda - rodio se miš. Nastavnici su dobili svoje "dostojanstvo" (a izgubili dostojanstvo), nikakve reforme, naravno, neće biti, djeca se vraćaju u učionice gdje će vjerojatno nastaviti postizati sve gore rezultate kao i do sada. A sindikati će novu šansu tražiti za tri ili četiri godine.