Javila nam se čitateljica koja je po struci profesorica, ali zahvaljujući hrvatskom obrazovnom sustavu koji daje političarima moć odabira djelatnika nikada nije dobila mogućnost ući u učionicu kao profesorica nego samo kao asistentica.

"Radila sam dvije školske godine i mogu vam reći da mi se taj sustav zgadio. 95 posto ih je došlo preko debelih veza, odmah nakon faksa, to im je prvi i zadnji posao do groba. Čast iznimkama koji se trude, sukobljavaju s roditeljima i kolektivom, podmeću leđa i bore za dobrobit djece. Ima ih! Ostala većina je pohlepna, vječito frustrirana plaćom, zavidna na radnice iz Lidla, međusobno jalni jedni na druge, čoporativno usmjereni protiv pridošlica koji su okarakterizirani kao neprijatelji, sateliti za njihov nerad", napisala nam je gospođa koja sada radi posao u privatnom sektoru koji nema veze sa strukom koju je završila jer posao u školi, unatoč potrebnim kvalifikacijama, nije mogla dobiti.

"Ako je ravnatelj radio u privatnom sektoru i želi disciplinu, onda je rad u takvoj školi za neradnike robija. Međusobno se otvoreno mrze, svađaju, optužuju i negoduju jer moraju biti na poslu do 14 sati, a kolege u drugim školama idu već u 12:30 kući. Uglavnom, nije ni njima lako. Velika je to muka doći na radno mjesto koje te ne ispunjava, rezultati su generacijski nikakvi, odnos s kolegama je poražavajući, a učiš djecu čiji roditelj radi u DM-u i ima veću plaću od prosvjetara - doista naporno. Ako im spomeneš otkaz i odlazak u privatni sektor, izraz lica se odmah izobliči."

Njeni osobni podaci poznati su uredništvu Liberala. Nije htjela izlaziti u javnost s imenom i prezimenom jer, kaže, živi u maloj sredini i ima djecu u školi pa se boji odmazde njenih bivših kolega. Ali kaže, mnogo je takvih poput nje, koji ne mogu dobiti priliku jer nemaju dovoljno jaku političku ili rodbinsku vezu ili nisu podobni. Neki od njih su završili izvan Hrvatske, a neki rade kao asistenti djece s posebnim potrebama i nemaju ni plaću ni druge privilegije ni približno u rangu profesora. Napisala im je i otvoreno pismo:

"Poštovani kolege prosvjetari, nekoć smo studirali zajedno. Neki od vas su bili odlični studenti i danas su izvrsni profesionalci u tom plemenitom pozivu. Ali, velika većina vas bila je prosječna, nezainteresirana, bez ikakve strasti. Došlo je vrijeme zaposlenja. Potomci ravnatelja, učitelja i političara odmah su dobili posao u školi. Na neodređeno, doživotno privilegirani. A mi ostali, 'neambiciozna' većina, ne pitate se što je s nama?

Vječiti optimisti, neumorno smo obilazili škole i nosili zamolbe, nadajući se da ćemo dobiti priliku, da će netko prepoznati naš potencijal. Prihvaćali smo razne poslove, bodrili one koji su vječita zamjena, plakali s onima kojima je s položenim stručnim ispitom, troje djece i zamjenama izmaklo stalno zaposlenje, koje je dugo godina bilo rezervirano za kćer lokalnog moćnika. Niste pokazali empatiju, nego ste nas gledali sa sažaljenjem jer 'nemamo sreće' kao vi ili ste slijegali ramenima svjesni nepravde čiji ste sudionici.

Ne, nije vam lako, često biste isticali. Borite se s roditeljima neodgojene djece, popuštate djeci lokalnih moćnika 'da se ne zamjerite', izbjegavate se u zbornici jer su međuljudski odnosi narušeni, a vi jadni i potplaćeni. Naravno, nikad niste ni kao studenti radili niti jedan drugi posao pa ne možete usporediti mukotrpan rad. Sjećate li se, kako bi vam se izraz lica promijenio kad bi ugledali nekog od nas kao zamjenu u 'vašoj' školi ili kao asistenta u razredu? Nije vam bilo niti malo ugodno jer na faksu smo ipak mi bili marljiviji studenti, s daleko boljim ocjenama.

Opstali smo i preživjeli, iako je put nas 'neambicioznih' mukotrpniji. Irska, Njemačka i Austrija su divne zemlje, u kojima su neki od nas potražili svoju sreću. I nema u nama ljutnje, zavisti, čangrizavosti. Ne mislimo na štrajk jer smo plaćeni i svojim radom osiguravamo budućnost svog potomstva. Ne korupcijom, kako su vas osigurali vaši očevi! Podržavamo vrijedne kolege čiji su rezultati vidljivi generacijski, a vas lijene, beskrupulozne i nesretne ljude ne možemo i nećemo podržati. Niste zaslužili! I zapamtite, bit će vam sve gore. Bolje ne može! Prirodna ravnoteža, karma, nazovite to kako hoćete."