Kada tražite veće slobode za nastavnike u postupanju prema učenicima i kada pričate kako je prije bilo bolje, razmislite još jednom.

Ova priča je nastala prije 27 godina, kada sam bio učenik šestog razreda Osnovne škole Ivan Rukavina - Siđo u Petrinji. Ta škola sada nosi ime Dragutina Tadijanovića. Njena sadašnja ravnateljica je tada bila moja razrednica.

U toj školi bio je jedan nastavnik kojeg bi se moglo opisati kao "bully". Tom nastavniku nije bilo strano da nas tako "počasti" imenima kao što su kokoš, guska, magarac i ostale domaće životinje. Stariji kažu da je tada bio još i smiren u usporedbi s ranijim generacijama. Nekada je, kažu, znao učenike gađati ključevima. Na nas bi samo ponekad bacio kredu ili spužvu.

U našoj školi do tada je radio već oko trideset godina. Čuo sam od nekih mojih prijatelja da su njihovi roditelji govorili da ga nitko "ne dira" jer on "ima veze" pa je to opasno.

Jedno vrijeme, dok su naši roditelji još bili djeca, bio je i ravnatelj jedne škole. Mnogi od naših roditelja su tada bili njegovi učenici. On se time posebno ponosio i često volio da nam to spomene. "Znaš, mali, ja sam tvoga tatu učio." Nikad nisam bio siguran što je time htio reći, ali uvijek sam nekako imao osjećaj da time želi učvrstiti svoj autoritet.

Ja s njim nisam imao nekih posebnih problema. Čak bi me često pohvalio da sam "najpametnije dijete u razredu." Kažem, nisam imao nekih posebnih problema - do jednog četvrtka u šestom razredu. Toga dana, za vrijeme malog odmora, prolazio sam pored njegove učionice. On je imao "dvosat" pa je učenike zadržao u učionici za vrijeme malog odmora. Vidjevši mene kako prolazim, povika: "Ej ti, mali, ‘odi ‘vamo!”. Uđoh.

Tu počinje jedna, za mene vrlo neugodna, situacija. Tada me je, pred cijelim tim razredom u kojem nikoga nisam poznavao, pitao: "Koja cura u ovom razredu ti se najviše sviđa?" Ja slegnuh ramenima. Onako zbunjen, odgovorih: "Nijedna", nadajući se će ga to navesti da prestane. Ali ne, to je njemu, izgleda, bilo zanimljivo pa je počeo zapitkivati: "Pa kako to, vidi ovu kako je lijepa, vidi onu kako je zgodna." Pa se okrene njima i kaže: "Znate, Rajšić je moj najbolji đak." I nastavi on da njima nešto priča tako okrenut leđima prema meni i ploči.

Nisam siguran koji je točni redosljed događaja poslije toga. Znam da sam tada, dok mi je bio okrenut leđima, uzeo kredu i na ploči napisao "(Njegovo prezime) je glup." Ako me pitate zašto sam to napisao, ne bih vam znao odgovoriti. Toliko je očigledno da bi takvo nešto bilo koga razljutilo, a ne samo njega, koji je poznat po svojim izljevima bijesa. U tom trenutku nisam vidio u budućnost dalje od nekoliko sekundi. Poslije toga sam izašao iz učionice i popeo se stepenicama na kat gdje smo trebali imati bilogiju za koju minutu.

Sljedeće čega se sjecam je njegovo zajapureno lice dok krupnim koracima grabi prema meni i kroz zube cijedi: "Kome ti to...; dođi ‘vamo, sunce ti tvoje!" Ja sam se smrznuo. Nikad u životu nisam vidio nekoga tako bijesnog. A budući da je on bio krupan čovjek, to me je još više uplašilo. Zgrabio me za kragnu i, ni sam više ne znam, kao da me je odigao od poda. Znam da nisam osjetio tlo pod nogama. Nisam osjetio ni stepenice dok me je vukao dolje u svoju učionicu.

Doveo me nazad u učionicu iz koje sam prije nekoliko minuta izašao. Počeo je pričati kako sam ga razočarao, kako on poštuje moga oca i kako je mene poštivao, ali poslije ovoga više ne i kako se od mene tako nečemu nikad nije nadao. Ja sam se kroz plač ispričavao i govorio da je to bila samo šala. Htio sam da se to što prije završi i da odem negdje, bilo gdje. Ali, on nije htio da se to tako brzo završi. Ne sjećam se točno što je sve rekao, ali dosta je pričao.

Moj otac je zbog tog "incidenta" bio pozvan na razgovor s mojom razrednicom. On je znao tog nastavnika i nije se puno iznenadio kad je čuo. Razrednica je ocu rekla da, budući da sam odličan učenik, škola "neće pokretati nikakvu displinsku mjeru", ali da se tako nešto "ne bi smjelo ponoviti". Mom ocu je "u povjerenju" rekla da razumije moj postupak, ali da me ne smije javno podržati.

Tješilo me što smo u sedmom razredu po redovnom rasporedu trebali dobiti drugog nastavnika tehničkog. Međutim, sljedeće godine započinje rat; onaj drugi nastavnik odlazi iz Petrinje kao prognanik, a mi završismo i sedmi i osmi razred s onim istim koji je mene vukao niz stepenice. Nikada više nije spomenuo taj incident i uvijek je bio izuzetno ljubazan prema meni. Ja sam uvijek bio oprezan u njegovom prisustvu da me ne navuče na tanak led i mislim da je on to primjećivao i svojom ljubaznošću pokušavao da me razuvjeri. Za te dvije godine nije uspio u tome.

On nije više među živima. Neka mu je laka crna zemlja. Naučio me dvije važne lekcije: da nekom budućem nasilniku ne dopustim da me uplaši onako kako me je on uplašio i da školski sistem iznutra štiti svoje zaposlenike upitnih pedagoških sposobnosti.