Iako je prva minimalna plaća uvedena u Novom Zelandu 1894. godine, Sjedinjene Američke Države nisu imale takav zakon na federalnom nivou do 1938. godine kad ga je uveo Franklin Delano Roosevelt. Prije toga, prve državne intervencije u visinu plaće u realnom sektoru dogodile su se još 1931. godine kad je predsjednik Herbert Hoover, boreći se protiv Velike depresije, uvodio subvencioniranje poslova na infrastrukturnim radovima.

Kako piše američki Nacionalni centar za političke analize, zakon Davis-Bacon iz 1931. je tražio "prevladavajuću" plaću koju su morali isplaćivati izvođači radova kako bi spriječili zapošljavanje "jeftine crne radne snage" i pomogli zapošljavanje isključivo bijelaca tijekom krize. Slično je učinio kasnije Apartheid u Južnoj Africi kad je uveo minimalnu plaću za posebno odabrane poslove kako bi zadržao jeftiniju, crnačku radnu snagu izvan bogatijeg gospodarstva i onemogućio im legalno zapošljavanje na boljim poslovima.

Isti taj motiv - sprječavanje jeftinije i neobrazovane radne snage u mogućnosti sudjelovanja na tržištu rada - zadržao se u Americi i do danas, a to je najbolje opisao Thomas Sowell, ekonomist i profesor sa Stanforda, u komentaru objavljenom 2013. u New York Postu:

Anketa među američkim ekonomistima pokazala je da ih 90 posto smatra da zakon o minimalnoj plaći povećava stopu nezaposlenosti među niskokvalificiranim radnicima. Neiskustvo je često problem: samo oko 2 posto Amerikanaca starijih od 24 godine radilo je za minimalnu plaću.

Zagovornici zakona o minimalnoj plaći obično temelje svoju potporu takvim zakonima prema njihovim vlastitim procjenama koliko radnik "treba" kako bi imao "za dostojan život" - ili po nekom drugom kriteriju koji daje malo ili nimalo pozornosti na razinu vještine radnika, iskustvo ili opću produktivnost. Stoga ne čudi da zakon o minimalnoj plaći postavlja plaće koje mnogi mladi radnici ne mogu zaraditi pa ostaju bez posla.

Iznenađujuće je da, unatoč gomilanju dokaza tijekom godina poražavajućih učinaka zakona o minimalnoj plaći na stopu nezaposlenosti među mladim crncima, crni članovi Kongresa i dalje glasuju za takve zakone.

Jednom, prije mnogo godina, tijekom povjerljivih razgovora s članovima kongresnog crnog kluba, pitao sam kako mogu glasati za zakone o minimalnoj plaći. Odgovor koji sam dobio bio je da su članovi Crnog kluba bili dio političke koalicije i kao takvi su trebali glasati za stvari koje su tražili drugi članovi te koalicije, kao što su zakoni o minimalnoj plaći, kako bi drugi članovi koalicije glasali za stvari koje je tražio Crni klub.

Kad sam pitao što bi crni članovi Kongresa mogli dobiti zauzvrat za podupiranje zakona o minimalnoj plaći koji znači žrtvovanje čitavih naraštaja mladih crnaca i ogromne stope nezaposlenosti, rasprava je završila. Možda sam bio prežestok postavivši to pitanje.

Isto pitanje moglo bi se postaviti crnim javnim dužnosnicima općenito, uključujući i predsjednika Obamu, koji su se pridružili sindikatima učitelja koji se protive vaučerizaciji školstva, a koja bi omogućila crnim roditeljima (među ostalima) da izaberu školu koju će njihova djeca pohađati po svome izboru i tako bi ih spasila lošeg državnog školstva.

Zakoni o minimalnoj plaći mogu čak utjecati na razinu rasne diskriminacije. U ranijem razdoblju, kada je rasna diskriminacija bila pravno i društveno prihvaćena, zakoni o minimalnoj plaći često su se koristili za izbacivanje manjina iz tržišta rada. Godine 1925. u kanadskoj pokrajini Britanska Kolumbija donijet je zakon o minimalnoj plaći s namjerom i učinkom izbacivanja japanskih useljenika iz njihovih radnih mjesta u industriji.

Tadašnji profesor s Harvarda pozvao se na australski zakon o minimalnoj plaći kao sredstvo "da zaštiti bijeli australski životni standard od prljavog natjecanja obojenih rasa, osobito azijske", koje su bile spremne raditi za manje.

U Južnoj Africi tijekom ere apartheida, bijeli sindikati pozvali su na primjenu zakona o minimalnoj plaći za sve rase, kako bi crni radnici ostali bez posla zbog bijelih sindikalnih radnika, radeći za manje od visine plaće sindikata. Neki pristaše prvog saveznog zakona o minimalnoj plaći u Sjedinjenim Američkim Državama - Zakona Davis-Bacon iz 1931. - iskoristili su upravo isto obrazloženje, navodeći činjenicu da su južne građevinske tvrtke koje su koristile crne radnike koji nisu članovi sindikata mogli doći na sjever i preuzeti radna mjesta u građevinskim tvrtkama koje koriste sindikalnu bijelu radnu snagu.

Ovi pristaše zakona o minimalnoj plaći već su davno razumjeli nešto što se danas čini. Ljudi čija je plaća podignuta po zakonu ne moraju nužno imati koristi, jer često je manje vjerojatno da će biti angažirani za nametnutu minimalnu plaću. Sindikati su pristaše zakona o minimalnoj plaći u zemljama širom svijeta, budući da ti zakoni ne dozvoljavaju novim radnicima ulazak na tržište, ostavljajući više radnih mjesta članovima sindikata.

Ljudi koji imaju zadovoljstvo zagovarati politiku koja zvuči dobro, bilo zbog političkih razloga ili samo da se dobro osjećaju prema sebi, često se ne brinu za prethodno navedene posljedice ili za provjeru rezultata nakon svojih odluka. Ako su mislili na te stvari, kako su mogli zamisliti da će velik broj neaktivnih dječaka koji se druže na ulicama biti dobar za bilo koju zajednicu - osobito u mjestima gdje su većinu njih podizale samohrane majke? Je li to još jedna neželjena posljedica, u ovom slučaju, dobrohotnih politika socijalne skrbi?