Nacionalna manjinska vijeća krovna su tijela koja bi trebala zastupati interese nacionalnih manjina. To je ne samo uloga, nego i svrha njihova postojanja (Srpskog narodnog vijeća u Republici Hrvatskoj i Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji) što je definirano zakonskim procedurama u objema zemljama. Zadaća je nacionalnih vijeća baviti se uređenjem etnoprostora koji su određeni društveno-povijesnim, ekonomskim, demografskim, ali i kulturnim i civilizacijskim čimbenicima. Ono što je trebalo biti uspostavljeno kao prostor slobode za pripadnike manjina pretvorilo se u prostor tiranije i autokracije. Nacionalna manjinska vijeća, koja su na određeni način trebala pridonijeti egalitarizmu, postala su platformom ostvarivanja interesa njihovih vodstava s vidljivim odsustvom konsenzusa oko bilo kojeg pitanja s članovima nacionalne zajednice koje predstavljaju.

Legitimitet političkih predstavnika manjinskih zajednica

Radom dvaju nacionalnih vijeća, srpskog u Hrvatskoj i hrvatskog u Srbiji, upravljaju Pupovčeva Samostalna demokratska srpska stranka i Žigmanovljev Demokratski saveza Hrvata u Vojvodini. To, naravno, ne bi bilo problematično da prema statistikama izbornih rezultata ove stranke nemaju gotovo nikakvu potporu u manjinskim zajednicama kojima su nametnute kao politički čimbenik i arbitar. Istraživanja u Republici Hrvatskoj su pokazala da građani srpske nacionalnosti uglavnom glasuju vođeni nekim drugim kriterijima u odnosu na kriterij nacionalne pripadnosti. Podsjetit ću i da je na izborima za predsjednika Demokratske stranke Hrvata u Vojvodini, listopada 2015. godine, gospodin Žigmanov izabran kao jedini kandidat sa 166 glasova članova Izborne skupštine od ukupno 174 delegata. Podsjetit ću i da u Srbiji prema posljednjem popisu stanovništva živi 57.900 Hrvata. Osim što je riječ o tek 0,28% aktivnih članova stranke u odnosu na ukupan broj Hrvata u Srbiji, činjenica je i da samo jedan kandidat de facto znači da nije bilo stvarnih izbora.

Djelovanje dviju manjinskih stranaka osobito je pogubno po rad nacionalnih vijeća (u koje su instalirani lojalni članovi stranaka) ponajprije zbog utjecaja vijeća na život, rad i odluke koje se tiču (ili bi se trebale ticati) cijele manjinske zajednice. Prije svega treba ukazati na nadzor nad izdašnim proračunskim sredstvima dviju zemalja koja se slijevaju u proračun nacionalnih vijeća koja se onda dodjeljuju, uglavnom, prema kriterijima podobnosti udrugama, pojedincima i njihovim projektima. Osim toga, niz puta je ukazivano na činjenicu da na internetskim stranicama Srpskog narodnog vijeća nema financijskih izvještaja, što je slučaj i s Hrvatskim nacionalnim vijećem. Na ovaj način političko zastupništvo i rad nacionalnih vijeća obesmišljava se što dovodi u pitanje i legitimnost manjinskih institucija. Ovakve statistike nameću zaključak da Hrvati u Republici Srbiji, kao i Srbi u Republici Hrvatskoj ne doživljavaju nominalno svoje stranke i nacionalna vijeća kao važne čimbenike u političkom životu - niti kao kanal rješavanja političkih i društvenih pitanja od njihova interesa, niti kao generatore promjena konkretnih problema.

U čemu je problem?

U Republici Hrvatskoj, kao i u Republici Srbiji, nekoliko su puta predstavnici brojnih manjinskih udruga, stranaka i pojedinci izražavali nezadovoljstvo i zahtijevali od države da osigura uvjete za stvaranje i djelovanje pluralističkih predstavničkih tijela koja bi mogla ukazati na različite političke stavove i interese svih Srba u Hrvatskoj, odnosno svih Hrvata u Srbiji. Uglavnom je u njihovim pritužbama bilo riječi o zlouporabi javnoga prostora, prostora majinskog djelovanja i kriteriju političke podobnosti kao jedinom uvjetu u radu i djelovanju u manjinskim institucijama. Da su uvelike bili u pravu svjedoči popis funkcija predsjednika dviju stranaka. Neke od važnijih funkcija gospodina Žigmanova jesu predsjednik DSHV-a, zastupnik u Skupštini Republike Srbije, zastupnik u Skupštini Grada Subotice, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i predsjednik Nakladničkoga vijeća NIU „Hrvatska riječ“. Gospodin Pupovac je, između ostalog, predsjednik Glavne skupštine i potpredsjednik SDSS-a, zastupnik u Hrvatskome saboru, predsjednik Srpskoga narodnog vijeća, član Glavnoga odbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, a prije nekoliko godina novčano je kažnjen zbog sukoba interesa istodobnim obnašanjem dužnosti saborskog zastupnika i šefa Nadzornog odbora Tesla štedne banke. Riječ je o neslavno propalom projektu (većinskoga vlasnika Fonda za razvoj Autonomne pokrajine Vojvodine) oko kojega su se isplele brojne  afere. Uočljivo je u njihovu djelovanju i spajanje političkih funkcija s funkcijama u polju kulture, što nerijetko ima za posljedicu politizaciju kulture manjinskih zajednica umjesto da se kulturi manjina osigura politička zaštita.

Međutim, dva su aspekta osobito problematična u djelovanju ovih dviju stranaka. Prvi se odnosi na politiku koju provode unutar manjinskih zajednica, koja je samodovoljna i getoizirajuća, a drugi na politike izvan kruga manjinskih zajednica, koja je agresivna i ksenofobna. Na politiku unutar zajednica dijelom sam ukazao i tiče se potpune uspostave kontrole nad cijelim etnonacionalnim prostorom. Na drugoj razini, koja ide prema javnom političkom i medijskom prostoru, prepoznatljivo je inzistiranje na negativnoj i antagonizirajućoj politici koja ne ide u korist ni odnosima dvije zemlje, a osobito ne pripadnicima srpskoga naroda u Republici Hrvatskoj i hrvatskoga u Republici Srbiji. Na pitanje kojim tehnologijama uspijevaju održavati ovo stanje, odgovor je - narativom žrtve.

Tko su žrtve?

Dovoljno je navesti samo nekoliko medijskih naslova na temu položaja hrvatskoga naroda u Republici Srbiji koji imaju snažan utjecaj na javno mnijenje o vojvođanskim Hrvatima i u domovini, ali i u Republici Srbiji. Cijeli je niz naslova od vodstva stranke u Subotici sljedećeg tipa: „Hrvati u Srbiji žale se na negativno okruženje”, „Među Hrvatima u Srbiji rastu strah i nesigurnost“, „Hrvati i dalje žive u strahu“, „U Vojvodini brutalno prebijen mladić hrvatske nacionalnosti: na leđima imao ozljede od ugriza“, „Zabranjeno emitiranje TV emisije na hrvatskom“, „Hrvati u Srbiji isključeni iz svih relevantnih procesa odlučivanja“, „Mi, Hrvati u Srbiji, najsiromašniji smo Hrvati u svijet“, „Kalvarija Hrvata u Srbiji: njihova djeca su ismijana, a svećenici napadnuti“, „Genocid nad Hrvatima Vojvodine“... Neupitno je da na pojave govora mržnje, etnički motivirano nasilje i eventualna kršenja manjinskih prava treba reagirati, ali ne na način da se pojedinačni incidenti kolektiviziraju kako bi se od problema stvorili veći i zamršeniji problemi.

No, vratimo se navedenim naslovima i onome što oni zapravo predstavljaju i što podržavaju. Prije svega – narativ žrtve. Sada je pitanje tko je u poziciji žrtve? U stvarnosti, malobrojni preostali Hrvati u Hrtkovcima i Slankamenu gdje su maltretirani i protjerivani od razurlarenih i agresivnih Šešeljevih radikala gotovo cijelo jedno desetljeće. Koliko znamo o njima? Jednako koliko i o egzistencijalnim problemima i životnim uvjetima Srba u Baranji iz pera većine klasno i socijalno osviještenih novinara Novosti.

Takva politika najviše šteti upravo građanima pripadnicima manjina u njihovom okruženju i zemlji u kojoj žive. „Biti žrtvom“, s jedne strane, ne dopušta svestrani profesionalni i osobni razvoj pojedinaca u takvim manjinskim zajednicama. S druge strane, što je i štetnije, jest negativan javni i medijski publicitet o pripadnicima manjinskih naroda. Sve to je problematično jer služi kratkoročnim i partikularnim interesima političkoga vodstva, ali je i pogubno jer se političke i upravljačke pozicije manjinskih vođa održavaju na moralnim, a ne političkim argumentima. To je logično budući da moralni argumenti i narativ žrtve uvelike oslobađaju političke odgovornosti.

I još jedna opaska na kraju. Samostalna srpska demokratska stranka po političkom je habitusu stranka socijaldemokratskih programskih načela. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini je demokršćansko konzervativna stranka. No, ni jedna ne uviđa da samo relativno otvorena, ekonomski sigurna i politički integrirana zajednica ima šansu za opstanak. To im, vjerojatno, i nije važno pa ostaje staviti znak jednakosti između dva svjetonazora i viknuti: „Etnobiznismeni dviju zemalja, ujedinite se!“