Piše: Jerko Markovina
20.11.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Piše: Jerko Markovina
20.11.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Žalosno, ali istinito - neuspjeh i luzerstvo je postalo jedno od glavnih obilježja države Hrvatske. Osim sporta (povremeno) i turizma (sezonski), ne postoji područje gdje se može reći da Hrvatskoj ide odlično ili barem dobro, sve je jedan veliki niz neuspjeha, zaostajanja, loših odluka i još gorih donositelja tih odluka. Posljednji u nizu takvih neuspjeha, ovaj put i sa zavidnom razinom polučene sramote, je odustajanje od kandidature za sjedište Europske agencija za lijekove (EMA) koja nakon selidbe iz Londona traži novo sjedište.
Zašto sramotan neuspjeh? Samo po sebi, nije sramota ući u natjecanje, dati najbolje od sebe i izgubiti, stekneš nekakvo iskustvo, nešto naučiš i kreneš dalje. Međutim, ovaj cirkus spada u onu poznatu pojavu – kada hrvatske institucije krenu raditi svoj posao i spektakularno zajebu i šefa i stanicu i sto metra pruge.
U obratnoj kronologiji, odustanak je došao par sati prije donošenja odluke, a objavljen je u patetičnom, pasivno-agresivnom dopisu Ministarstva vanjskih poslova. Oni kažu da je takva odluka donesena "nakon naše ocjene postupka koji prethodi donošenju odluke" i drže kako "...taj postupak ne osigurava vrednovanje svih kriterija na isti način, te da je bio podložan sugestivnim ocjenama same Europske agencije za lijekove" te na kraju daju mudru preporuku "...da bi temelj svih budućih odluka trebao biti načelo jednakosti među državama članicama, što ponajprije uključuje i ravnomjernu distribuciju sjedišta agencija i tijela Europske unije".
Čitaš i ne vjeruješ. Kao isprika studenta koji po deseti put pada ispit pa mu je kriv postupak ispitivanja i kriteriji. Jer inače je sasvim normalno da kriterije postavljaju aplikanti, a ne institucija koja raspisuje natječaj. I ta se institucija još usuđuje davati sugestivne ocjene, ma zamisli ti čuda, agencija o kojoj se radi je dala svoju ocjenu prijava. I za kraj, loš student se ohrabri i dati preporuku za buduće ispite, svima jednako, ravnomjerna distribucija, tko zna, zna, tko ne zna dva. Što je razumljivo na brdovitom Balkanu, ali baš ne impresionira nekoga tko nije zaražen egalitarnim sindromom i ravnomjernim podjelama bez ikakvih zasluga.
A sve je krenulo u lipnju tako romantično i idealistički kad je premijer obećao da će Hrvatska napraviti kvalitetnu ponudu i naglasio kako nam u prilog ide činjenica kako kao nova članica još nemamo nijednu EU agenciju sa sjedištem u Hrvatskoj (tu je već dao naslutiti da nam je glavni adut samo taj "pravedne" raspodjele). I onda institucije kreću raditi svoj posao, ali kao za vraga to je srpanj i kolovoz, taman pred godišnje odmore, tada se u pravilu ne radi ništa ozbiljno. U rujnu europska komisija ocjenjuje da je prijava manjkava i da nedostaje mnogo važnih informacija, a sami zaposlenici agencije Zagreb rangiraju pri samom dnu poželjnosti mogućih odredišta.
I kao da sve to nije bilo dovoljno da kandidatura propadne, na prezentaciju u Bruxelles su poslani ministar zdravlja Milan Kujundžić i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Što reći o ministru kojem je na prezentaciji kandidature za međunarodnu agenciju prva rečenica da je on hrvatski ministar i da će govoriti hrvatski, a što manje kažemo o Bandićevom istupu, to bolje. I time je kandidatura praktički dotučena i propala uz najviše ocjene za umjetnički dojam. Sve što je ostalo za napraviti u očajničkom pokušaju spašavanja malo obraza je odustati sam dok te ne izbace i napisati onako glupav dopis u kojem se prikriveno žališ na taj Bruxelles i njegove kriterije.
Što zapravo stoji iza ove neslavne epizode? Prvo, hrvatsku političku elitu zapravo nije briga za te europske institucije i agencije – očito je da imaju nekakve kriterije i odgovor na mitsko pitanje "Imal' mene tute?" je jasan – nema. Može li se tu nekog našega zaposliti? – Ne može. A daj, onda napiši nešto reda radi, kad se vratiš s godišnjeg.
Drugo, predstavljeni smo u Bruxellesu na visokoj razini ministra i gradonačelnika, ali uzalud je to kad su osobe na toj razini funkcionalno nepismen čovjek i provincijski mutikaša koji je bio i u zatvoru. Ne bi li bilo pametnije da nas je u predstavila, recimo, Iva Tolić, znanstvenica s Ruđera koja se bavi medicinskim istraživanjima za koje je dobila i veliku europsku stipendiju? Ona bi, kao mlada i uspješna znanstvenica koja radi u Zagrebu, valjda bolje dočarala što je privlačno u tom gradu za rad i svakodnevni život. Zapravo, da su poslali bilo koga osim ove dvojice, rezultat bi sigurno bio bolji. Treće, kad ništa ne upali, onda se postavi kao uvrijeđena frajla, pokupi svoje krpice i viči kako svi moramo biti jednaki, uspješni i neuspješni, pametni i glupi, vrijedni i lijeni. Europa može biti sto loših stvari, ali još uvijek ne pada na ovako glupe pothvate i balkanska posla.
Na kraju, sramota je samo u očima promatrača – ja ne mislim da se Hrvatska nešto posebno osramotila iz jednostavnog razloga jer na međunarodnoj sceni od Hrvatske nitko ništa pametno ni ne očekuje. Hrvatski političari su po tko zna koji put dobili jasnu potvrdu gdje im je u širim razmjerima mjesto – nigdje i kome su van Hrvatske važni – nikome. Ima i manjih zemalja, s manje komparativnih prednosti, koje mogu samo sanjati prednosti Zagreba kao ugodnog grada za život, ali te zemlje ne predstavljaju beskorisni političari. I te zemlje će ići dalje, preskočit će nas i ovaj put, a kriv nije nitko drugi nego ona većina koja bira Milana jednog i Milana drugog. Jebiga, s ovakvim Milanima, još nam je i dobro, ali bolje biti neće.