Ovih sam dana osim maščobom i alkoholom uznemiren novom totalitarnom tendencijom u našem istraumatiziranom društvu. Masovno i unisono, grupe građana apeliraju na državnu zabranu i teror kako bi se stalo na kraj novogodišnjoj uporabi pirotehnike koja je u nas odavno postala običaj i u kojoj mnogi bez sumnje uživaju, inače na to ne bi trošili silan novac.

Argument je da je to glupo, retardirano, primitivno, ukratko, ljudi koji koriste pirotehniku su po zagovornicima ozbiljno zakinuti za inteligenciju ili barem civiliziranost. Naravno da bacanje petardi nije neko visoko civilizacijsko postignuće, kao što niti stavljanje rakete u praznu bocu od šampanjca nije vrhunac pameti, ali čovjek, takav kakav je, ima pravo i na one manje pametne i uzvišene aktivnosti koje mu donose neku vrstu zadovoljstva.

Ni meni mnogo toga nije jasno. Slijedeći taj argument štetnosti za druge, mogli bismo primjerice u potpunosti zabraniti pušenje koje doista ozbiljno šteti i drugima, a ne samo osobi koja puši. No, to bi bilo duboko antiliberalno. Nije mi jasno niti da je netko spreman potrošiti pravo malo bogatstvo i pretrpiti mnogo bola kako bi svoje tijelo prekrio natpisima i crtežima. No, to ne znači da ću pokrenuti rat protiv nečije želje da se tetovira.

Naravno, kada je u pitanju uporaba pirotehnike, doista postoji problem eksternalija za razliku od mnogih drugih racionalnih ili manje racionalnih ljudskih odluka. Buka, dim, bljeskanje i vibracije doista nekome smetaju. I tu dolazimo do najvećeg apsurda u pokrenutoj harangi. Protivnici uporabe pirotehnike kao ključni argument uglavnom navode da buka i ostali učinci pirotehnike smetaju psima, mačkama i ostalim kućnim ljubimcima. Ne primjerice braniteljima s PTSP-om ili osobama s dijagnozom epilepsije.

Da se očevima liberalizma pred 100 ili 200 godina predočila ideja da će se ljudima uz pomoć državnog nasilja poželjeti braniti neka aktivnost ne zbog drugih ljudi već zbog životinja, zasigurno bi se prestravili. To nikako ne znači da liberalizam podrazumijeva da ljudi smiju bespotrebno mučiti ili maltretirati životinje. Kada bi netko dokazao da većina pirotehniku koristi kako bi naudili životinjama u susjedstvu, to bi doista bilo uznemirujuće. Naravno, tome nije tako. Ljudi se samo žele proveseliti ritualom koji postoji otkad znam za sebe.

Životinje zbog kojih se digla antipirotehnička ujdurma, u gradovima ne žive svojevoljno, već su ih ovdje kupnjom i vlastitom odlukom donijeli njihovi vlasnici. Za sve njihove patnje i traume odgovornost ne snose bacači petardi i ispucavači raketa već oni koji su ih smjestili u jednosobne stanove na devetom katu nebodera. Urbane sredine (još uvijek samo 3% površine Zemlje) doista nisu pogodna staništa za velik broj životinjskih vrsta jer im u njima prijeti razni oblici pogibija i neugodnosti. Međutim, kao što bi bila glupa odluka graditi termoelektranu na Plitvicama ili smetlište u Lonjskom polju, tako u gradovima nema smisla ograničavati ljudske slobode radi slobode kućnih ljubimaca.

Osim što je sami motiv želje za zabranom dubiozan, postavlja se pitanje i provedbe te zabrane. Ne znam kako bi i s kojim snagama represivni aparat proveo takvu operaciju i to u novogodišnjoj noći kada ljudi ipak više vole slaviti nego raditi, pogotovo nešto tako besmisleno. Gomilanje zakona koji se na kraju ne provode već postaju grozna birokratska skalamerija loše je i za demokraciju i za vladavinu prava.

Želja dobrog dijela građana da drugima nasilno ograniče sitna zadovoljstvo nešto je što duboko uznemiruje i plaši. Važnost osobne slobode da činimo i one iracionalne i manje racionalne stvari nikako se ne smije podcjenjivati.