Ovih dana su se u raznim prosocijalističkim medijima zaredale oštre kritike, pa i pljuvačine, na račun Liberala i općenito liberalizma. Dobro je što smo podigli prašinu i očito postali relevantni čimbenik u kreiranju javnog mnijenja, ali na neke stvari jednostavno moram odgovoriti jer nas optužuju na način da postave teze s pogrešnim premisama iz kojih onda izvlače sasvim pogrešne zaključke. Uopće neću ulaziti u razlog zašto to rade (je li stvar u nerazumijevanju pročitanog ili u namjernom iskrivljavanju teza) niti ću osobno prozivati autore jer ih je previše, ali ću se osvrnuti na neke standardne i najšire zablude u Hrvata koje se tiču liberalizma.

Tržišni fundamentalizam

Kažu da smo tržišni fundamentalisti koji prodaju naivne fore da bi radnici bolje živjeli u potpuno nereguliranom gospodarstvu, a naši kritičari "dobro znaju da to nije istina jer bi u takvom društvu profitirali samo kapitalisti, dakle oni najbogatiji".

Što je uopće tržišni fundamentalizam? Ako je to što mi zastupamo tržišni fundamentalizam, onda su sve ekonomski uspješne nacije tržišni fundamentalisti. Žive li Novozelanđani u tržišnom fundamentalizmu? A Švicarci, Irci? Jer njihov put, njihovu ekonomsku politiku mi predlažemo za Hrvatsku zato što su to dokazane metode za rast gospodarstva, životnog standarda najšireg kruga ljudi u određenom društvu i prosperiteta.

Većina liberala se ne zalaže za potpunu deregulaciju svega jer to u realnom svijetu nije moguće. Neke stvari je potrebno regulirati, pa i neke segmente u gospodarstvu. Mi se protivimo PREregulaciji, dakle onome kad državni intervencionizam u gospodarstvo postane kočnica umjesto pomoći. Državna ekonomska politika treba ići u smjeru olakšavanja rada i zapošljavanja, a ne otežavanja. To nije samo u interesu poduzetnika, to je još više u interesu radnika i nezaposlenih (koji žele postati radnici).

Kažu da slobodno tržište za Hrvatsku ne bi bilo dobro jer je Hrvatska "na periferiji kapitalizma". Upravo zato što se nalazimo "na periferiji" treba nam slobodno tržište kako bismo se priključili uspješnim zemljama. Singapur je 1965. godine bio u tolikom siromaštvu da je preko tri četvrtine stanovništva živjelo ispod granice siromaštva, a polovina je bila nepismena. Bili su toliko siromašni da ih nijedna država nije htjela okupirati, Singapur je valjda jedina država u povijesti koja je dobila samostalnost ne svojom voljom, nego protiv svoje volje - nitko ih nije htio! Danas je taj isti Singapur pri svjetskom vrhu po BDP-u po glavi stanovnika, po prosječnoj plaći (oko 5.400 eura), među najmanje korumpiranim državama svijeta (najmanje korumpirana država u Aziji), nezaposlenost im je ispod 3%, imaju službeno najefikasniji zdravstveni sustav, a na Pisa testovima singapurski učenici redovito pobjeđuju cijeli svijet! Kako su to postigli? Radom i prvenstveno pametnom ekonomskom politikom.

Ako su Singapurci uspjeli, ako su Novozelanđani uspjeli, ako su Irci uspjeli...Zašto mislite da ne mogu i Hrvati? Budemo li nastavili širiti antikapitalističke i antitržišne floskule te fobiju od kapitala i stranih investitora, sigurno se nećemo pomaknuti naprijed. Oni što to rade, njima odgovara ovakav sistem vrijednosti i ovakva situacija. No, većini očito ne odgovara. Naivno je vjerovati da ćemo ovim putem ostvariti prosperitet. Sistem kakav oni predlažu, takav je sistem u Kubi. Kuba se nije pomakla naprijed još od 1970-ih. To radi socijalizam, on blokira vrijeme i napredak. Što je više slobodnog tržišta u nekom društvu, to je više mogućnosti za napredak pojedinaca. A pojedinci čine društvo. Koliko je slobodno tržište superiorno u odnosu na sve ostale ekonomske modele dovoljno govori činjenica da su dvije od četiri preostale komunističke zemlje (Kina i Vijetnam) odbacile socijalizam i prihvatile mnoge tržišne slobode. Kina još uvijek zadržava političku kontrolu nad gospodarstvom, ali ona s vremenom sve više jenjava i u isto vrijeme Kina gospodarski jača.

Todorić kao primjer poduzetnika

Kažu da je mogućnost da se neka osoba iz siromaštva tijekom života obogati minimalna i neznatna za društvo, odnosno da ona društvu ništa ne znači. To jednostavno nije točno. Slobodno tržište nudi mogućnosti svakom pojedincu da maksimalno utječe na svoje materijalno stanje. To je jako bitno za cijelo društvo jer je: 1) poticaj stvaranju (bez mogućnosti da se obogatiš nećeš ni biti posebno motiviran da kreiraš, osmišljavaš itd.), 2) kad jedna osoba uspije stvoriti veće bogatstvo, ona za sobom automatski povlači i cijelu okolinu. Jer kad čovjek na nekom poslu ostvari enormnu zaradu, on će taj posao proširiti, a to znači nova zapošljavanja u zajednici te suradnju s drugim gospodarskim subjektima, što znači da će od toga imati korist i drugi. Bogatstvo nije novac koji se čuva u kovčegu ili na računu u banci, to je imovina u dionicama, u kapitalnim ulaganjima, u poslovanju, to je imovina koja svakodnevno mijenja vlasnike, kola zajednicom, a povećava se ulaganjem, stvaranjem i trgovanjem.

Kad žele dokazati kako kapitalizam nije dobar za prosječnog građanina, redovito daju primjer Ivice Todorića. Pritom zaboravljaju da Hrvatska nije primjer slobodnotržišne ekonomije, a pogotovo Todorić i Agrokor. Koncern je stvorila država koja ga je cijelo vrijeme izdašno financirala novcem poreznih obveznika da bi na kraju i preuzela njegove dugove. Da imamo slobodno tržište, Agrokor bi davno propao, a umjesto njega imali bismo niz kompanija vjerojatno u različitom vlasništvu koje bi opstajale na tržištu jer zadovoljavaju potrebe kupaca, a ne zahvaljujući državnoj pomoći. Hrvatska je na 95. mjestu na Indeksu ekonomskih sloboda i to je razlog zašto kod nas u trenutnoj situaciji zaista nije lako (i gotovo je nemoguće) na pošten način i bez pomoći države steći bogatstvo. No, u zemljama sa slobodnim tržištem takvih primjera je masu gdje ljudi praktički na svakodnevnoj bazi prelaze iz siromašnog u srednji sloj i iz srednjeg sloja u onaj najbogatiji. To je još jedan razlog zašto liberali predlažu oslobađanje tržišta.

Privatizacija svega

Tvrde da bismo mi privatizirali sve, pa čak i zdravstvo i školstvo. To nije sasvim točno. Iako su neki klasični liberali u povijesti (Bastiat i Mises) tvrdili da školstvo i zdravstvo trebaju biti potpuno privatni i neovisni o državi, većina današnjih liberala shvaća da to ne bi bilo najbolje rješenje. Zato predlažemo vaučerizaciju. Na taj način država bi i dalje financirala zdravstvo i školstvo svima, nitko ne bi ostao zakinut za te usluge, ali bi se stvorio pravedniji natjecateljski sustav i konkuretnost između javnog i privatnog sektora koja bi dovela do poboljšanja kvalitete i rezultata. Pozitivni primjeri su u Singapuru, Švedskoj i Irskoj.

Afrika kao primjer kapitalizma

Kritičari liberalizma tvrde da su afričke zemlje "najbolji primjer slobodnog tržišta" i da liberali na to "nemaju nikakav odgovor". To je apsolutno netočno jer velika većina afričkih zemalja zapravo nema slobodno tržište. Slobodno tržište ne znači samo deregulirano gospodarstvo i minimalni porezi. Prvi preduvjet za slobodno tržište je jaka pravna država koja jamči svim građanima i poslovnim subjektima ravnopravnost i nepovredivost privatnog vlasništva. Zašto bi netko investirao svoj novac u Sudan i tamo otvorio pogone kad zna da vrlo lako može ostati bez svega jer će ga opljačkati neka banda, a država mu ne može jamčiti sigurnost? Ili se može dogoditi, recimo, da se na brzinu promijeni vlast i da dođe diktator koji će mu konfiscirati imovinu? Pravna država je ključni preduvjet, bez nje nema prosperiteta. To i Hrvati često zaboravljaju jer i naša država, iako nije baš na razini afričkih, također ne jamči ravnopravnost u tržišnoj utakmici. To smo vidjeli iz primjera kad se posebni zakon donosi za spas Agrokora, kad političari pozivaju da kupci kupuju u određenom trgovačkom lancu, a prozivaju strance itd. To sve šalje jako lošu poruku potencijalnim stranim investitorima.

Liberalni ekonomist i nobelovac Milton Friedman je jednom prilikom izjavio: "Pogriješio sam što sam Rusima, nakon raspada SSSR-a, predlagao: privatiziraj, privatiziraj, privatiziraj. Sad vidim da sam im trebao reći: prvo sredite pravosuđe pa onda privatizirajte postupno."

Postoje u Africi neki pozitivni primjeri, kao što je Bocvana koja je prvo sredila demokratski sustav i pravnu državu pa onda išla s privatizacijom, deregulacijom i privlačenjem investitora. Iako zbog lošeg okruženja (prvi susjed im je vrlo nestabilna Južnoafrička Republika) investicije ne idu željenim tempom, Bocvana ostvaruje vidni napredak. Prosječna plaća im je u zadnje 23 godine porasla za 80 posto dok je u susjednoj Južnoafričkoj Republici porasla za samo 1%. Životni vijek je u istom razdoblju u Bocvani porastao za 7 godina dok je u JAR-u opao za 5 godina. To su razlike između dvije susjedne zemlje od kojih je jedna izabrala liberalizam, a druga se još uvijek bori sa socijalizmom (poput Hrvatske).

Jad i nemoć

Iz svih argumenata i pljuvački na račun Liberala i liberalizma može se samo iščitati nemoć i jad naših kritičara. Oni pred našim primjerima iz života, svijeta i elementarnim ekonomskim zakonima nemaju ništa drugo osim svojih standardnih floskula koje ne drže vodu. Povijest je nebrojeno puta dokazala, socijalizam je pokušan bar 187 puta, svaki put je propao ili propada. Venecuela je jedan jako dobar primjer kako nacija bogata prirodnim resursima i ljudskim intelektom može nisko pasti kad prihvati socijalizam i njegove zakone. Hrvatska se nalazi negdje na raskrižju puteva i naš narod nikako da se odluči. Mi smatramo da je krajnje vrijeme, bez oklijevanja, da prihvatimo već mnogo puta dokazane metode do prosperiteta. Sloboda je uvjet za stvaranje bogatstva.