Jednu od lekcija na prvoj godini ekonomije započinjem ovako: Izvadim iz torbe četiri čokoladice "Mars" i pitam pun amfiteatar od 200 studenata tko želi jednu. Naravno, bar nekoliko desetaka se javi. Onda ih pitam kako odlučiti koja četiri studenta od njih pedesetak će dobiti čokoladice. Tu već dođu na red pošalice pa neki od njih izaberu kriterij kao što je visina ako su visoki, ocjene, ako imaju dobre ocjene, neki predlože da dam neki težak zadatak pa tko prvi riješi dobije čokoladicu.

Tada im predložim da je najbolje da ja čokoladice stavim na stol pa prva četiri studenta koji dotrče do njih mogu da ih uzmu. To obično naiđe na nevjericu i obično se netko javi da upozori da bi to izazvalo nered.

Obavezno se onda netko javi da predloži da dam čokoladice na aukciju pa tko da više. Ja ga/ju pohvalim da je to odlična ideja i ponudim im da svatko elektronskim putem ponudi koliko bi platio, pod uvjetom da imaju spreman novac. Iz svih ponuda izaberem četvrtu po visini (recimo da je to $2) i kažem im da je cijena jedne čokoladice tolika. To znači da su ono troje, koji su nudili više od $2, profitirali jer dobivaju čokoladicu za manje nego što su ponudili. Ovaj četvrti plaća onoliko koliko je ponudio, a ostali nisu razočarani jer nitko od njih nije ponudio više od $2.

Ovom vježbom ilustriram kako tržišna cijena potrošače dijeli na one koji proizvod žele i one koji ga ne žele. Pritom nije potrebna upotreba sile da bi se čokoladica otela od drugih ljudi, a nisu potrebne komplicirane procedure da bi se odredilo tko ju zaslužuje.

Ponekad je tržišna cijena preniska pa proizvod "plane" i nema ga dovoljno. Tada prodavači imaju motivaciju povisiti cijenu. S jedne strane, tako se smanji navala na trgovine, a s druge strane prodavači mogu povećati profit. Važno je da prodavači imaju slobodu i fleksibilnost da brzo prilagode cijene uvjetima na tržištu.

Ponekad država putem regulacija smanjuje fleksibilnost prodavača da prilagode cijenu. Na primjer, u nekim dijelovima Kanade država ne dozvoljava povećavanje stanarine više od 1,6% na godinu. Ovo za posljedicu često ima da su stanarine niže nego što bi inače bile. Ljudi su zainteresirani za iznamljivanje stanova pod tim cijenama, ali nema dovoljno stanova na tržištu jer stanodavci zbog preniske cijene nemaju računice ponuditi više. Tada stanodavac umjesto cijene koristi druge metode da odredi tko će dobiti stan. Radije će izdati stan srednjovječnom paru bez djece nego obitelji s malom djecom jer ovi s djecom i da hoće ne smiju ponuditi veću stanarinu od one državno regulirane.

Još ekstremniji primjer je kanadski zdravstveni sistem koji je "besplatan", ali poznat po dugom čekanju na uslugu. Na hitnoj se čeka preko 6 sati. Na operacije se čeka mjesecima. Zašto? Zato što sada vrijeme tj. čekanje vrši ulogu cijene. Budući da je novčana cijena za posjet hitnoj nula dolara, ta cijena neće nikoga obeshrabriti od dolaženja. Ono što će neke obeshrabriti je činjenica da se usluga čeka šest sati. Ja, na primjer, idem na hitnu samo kad su mi djeca bolesna. Za sebe ne idem jer mi je previše izgubiti šest sati svoga vremena čekajući tamo. Ta cijena mi je previsoka.

Kakve ovo sve veze ima s nasiljem koje se jučer dogodilo na otvaranju Lidlovih trgovina u Srbiji, a bilo je sličnih scena u trgovinama istog lanca i ranije u Velikoj Britaniji? Ima po tome što je i tada cijena bila preniska pa je došlo više ljudi nego što je bilo proizvoda. U tom slučaju snaga, brzina i agresivnost su odlučivali tko će proizvod dobiti, a tko ne, bar na početku. Poslije sve preraslo u kaos.

Kad tržišna cijena ne određuje liniju između onih koji će nešto posjedovati i onih koji neće, onda nešto drugo određuje tu liniju. Ponekad je to volja za čekanjem u redu na "besplatne" državne usluge, ponekad je to puška u rukama policajca u Venezueli, a ponekad fizička snaga i agresivnost, kao ono u Lidlu. Samo što će Lidl lako podići cijenu i tako spriječiti buduće nasilje, a državnog uplitanja u tržište se ne možemo tako lako riješiti. Sjetite se ovoga kad vam sljedeći put padne na pamet da bi država trebala zakonom zabraniti prodavačima da povećaju cijene proizvoda koji vam se čine "preskupima".