Objavljujemo podatke koje nijedan drugi medij neće objaviti. Razmislite zašto.

Od stravičnog događaja u Zagrebu, kada je muškarac ubio šest osoba, novinari pokušavaju pronaći dublji, sociološki razlog i trude se prikazati to ne kao pojedinačnu tragediju i zločin jednog vjerojatno poremećenog pojedinca, već kao sustavnu ili "sistemsku" pojavu u hrvatskom društvu i nekakav "normalni slijed" ove "seksističke, patrijarhalne, nasilne" zajednice.

Tako su novinari Telegrama zaključili da je u Hrvatskoj nasilje posljednjih 20-ak godina u porastu pa se ovako nešto moglo očekivati, a novinari Jutarnjeg lista pitali stručnjake - od ustavnog suca Gorana Selaneca do glumice Jelene Veljače - i zaključili da je riječ o sistemskom problemu u Hrvatskoj. "U Hrvatskoj je najnesigurnije mjesto - obitelj", vrišti naslovnica Jutarnjeg.

Ne treba ni reći da nitko od njih - ni stručnjaci ni novinari - nije dao nikakve dokaze niti podatke kojim bi poduprijeli svoje teze. Ovaj stravični događaj im nije bio dovoljno značajan da se barem potrude doći do statističkih podataka relevantnih za ovu temu, usporede podatke iz Hrvatske s drugim zemljama te provjere koliko njihove tvrdnje stoje u praksi, koliko su smislene. Dao sam si malo truda i izvukao sve potrebne podatke kako bismo stavili stvari u pravu perspektivu pa vi onda sami zaključite koliko medijsko histeriziranje ima smisla.

1. Stopa ubojstva 1980-ih je bila dvostruko veća nego danas

MUP je lani u cijeloj Hrvatskoj prijavio 22 ubojstva, što znači da je godišnja stopa 0,6 ubojstava na 100.000 stanovnika. To je ujedno najmanji broj ubojstava i najniža stopa u jednoj godini u Hrvatskoj otkad se mjeri. Tijekom posljednjih 5 godina prosječna godišnja stopa ubojstava u Hrvatskoj je 1,1 na 100.000 stanovnika.

Ovo će možda iznenaditi mnoge, osobito one koji nostalgično gledaju na bivšu državu i govore kako smo tada bili sigurniji. SR Hrvatska je 1980-ih imala prosječno 2,5 ubojstva na 100.000 stanovnika godišnje, što je bilo znatno iznad jugoslavenskog prosjeka (1,7) i još više iznad današnje stope.

Tijekom 1990-ih stopa ubojstava u Hrvatskoj se dalje povećala, što je razumljivo zbog rata koji je uslijedio, ali i nakon rata u drugoj polovini 1990-ih ona je još uvijek bila visoka, da bi od 2000. do danas bila u konstantnom padu. Znam da to nije popularno reći, ali život u Hrvatskoj nije nikada bio sigurniji nego danas.

2. Usporedba s ostatkom Europe i svijeta

Prema podacima Svjetske banke, stopa ubojstava u Hrvatskoj je niža nego u većini europskih država i nalazi se među top 10 najsigurnijih u Europi. Ako se ne računaju mikrodržave s manje od milijun stanovnika, Hrvatska je među 20 najsigurnijih država u svijetu.

Najsigurnije države s preko milijun stanovnika i najnižom stopom ubojstava (manje od 0,4 na 100.000 st.) su Singapur, U.A.E., Švicarska, Norveška i Austrija. Ovo će vjerojatno razveseliti desničare: hrvatska stopa ubojstava je gotovo jednaka švedskoj. Dakle, padaju u vodu priče o "posebno opasnoj Švedskoj" zbog milijuna imigranata iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a statistika potvrđuje ono što sam nedavno napisao - imigranti nisu ništa gori od nas.

3. Obitelj kao izvor nesigurnosti?

Primijetio sam da novinari vješto izbjegavaju objaviti podatke o stopi ubojstava i usporedbu s drugim državama kao i pozitivan trend smanjenja stope ubojstava u Hrvatskoj tijekom zadnjih 40 godina, ali zato često naglašavaju da veći udio tih ubojstava otpada na nasilje u obitelji, tj. počinitelji su često obiteljski vezani za njihove žrtve. Ako to tako postavimo, onda dolazimo do neizbježnog pitanja: što to ne valja s hrvatskom obitelji?

Evo u čemu je "kvaka". U svakoj zemlji s nižom stopom ubojstava ona su najčešća upravo u obitelji. Nema tu nikakvog spektakla, činjenica je da će se ljudi lakše posvađati s bliskom osobom nego s nekim nepoznatim pa lakše dolazi i do sukoba s bližnjima nego sa strancima. U zemljama gdje obiteljski odnosi nisu motiv većine ubojstava, postoji neki puno veći sigurnosni problem. To znači da su tamo rašireni ulični napadi, pljačke, noćna presretanja i sl.

U Hondurasu, El Salvadoru i Venezueli, recimo, češće se ubijaju nepoznati ljudi nego članovi iste obitelji. Želimo li mi stvarno to? To vam je ono kad se bojite izaći iza 21 sat na ulicu jer uvijek postoji prilično realna mogućnost da će vas neka nepoznata osoba zaskočiti s nožem ili pištoljem u ruci.

4. Femicid raste?

"Lani je ubijeno čak 20 žena!", objavljeno je u ovom naslovu 2017. godine, tekst je po hrvatskim portalima proširila HINA. Nisu napisali koliko je ukupno ubijeno osoba te 2016. godine. Bilo ih je 43. Muškarci su žrtve kod 60 do 75 posto ubojstava svake godine u Hrvatskoj.

U istom tom članku ponavljaju kako "femicid u Hrvatskoj raste". Rastao je samo ako se gleda jedna godina unazad (s 2015. na 2016.), ali onda je nakon toga sljedeće dvije godine strmoglavo pao i sada je najniži ikada. Iz nekog razloga, ova informacija se krije, kao da novinari žele da bude što više ubijenih žena.

Brojke su neumoljive, teško je njima manipulirati i one su najveći neprijatelj feminizma. Prije tri godine bilo je 20 ubijenih žena, lani 8. Femicid u porastu?

Koji su razlozi manipuliranja i dezinformiranja?

Ovo su sve lako provjerljive informacije do kojih svatko može doći za nekoliko minuta preko bilo koje tražilice na internetu. Iz nekog razloga te informacije nisu objavljene niti u jednom drugom mediju (bar koliko ja znam) osim ovdje. Mislite li da nijednom novinaru slučajno nije palo na pamet da bi informacija o kretanju stope ubojstava bila zanimljiva za temu o višestrukom ubojstvu? Da im nije bila zanimljiva usporedba stope ubojstava u Hrvatskoj i drugim zemljama? Da im nije zanimljiv strmoglavi pad femicida u Hrvatskoj?

Ne, sjetili su se oni svega toga i provjerili su ove informacije. Ali su odlučili da ih neće objaviti jer im se ne uklapaju u agendu. Kako podići histeriju i proširiti strah ako se stopa ubojstava smanjuje? Kako širiti seksističku mržnju i za sve optužiti muške svinje ako je femicid u strmoglavom padu? Onda bolje neće objaviti nikakve statističke podatke, već će gurati svoju histeriju i širiti strah bez uporišta.

Mislite li da to rade samo radi klikova? Klikovi mogu biti jedan od motiva, ali mislim da je u ovom slučaju riječ o nečemu puno većem. Velika većina novinara u hrvatskim mainstream medijima su radikalni ljevičari. Njihova osnovna karakteristika je dezinformirati javnost kako bi progurali svoju političku i ideološku agendu. Pritom će koristiti svaku priliku, a ovako velika tragedija je savršena prilika za to. Pažnja je privučena, ljudi su zgroženi zločinom. Sad im treba samo servirati kolektivnu krivnju i strah.

A stvar je jednostavna da jednostavnija ne može biti. Čovjek je bio poremećen. Možda to nije pokazivao nego je čuvao u sebi, ali očito je bio poremećen i nažalost, učinio je to što je učinio. Nije to napravio zato što je muškarac niti ga je naše "patrijarhalno i nasilno društvo" na to natjeralo, učinio je to jer je lud. Među 4 milijuna ljudi nađe se svakakvih pojedinaca. Može li se to u budućnosti izbjeći? Možda, ako nađemo način da ranije detektiramo takve pojedince. A nisam siguran da je manipuliranje činjenicama i dezinformiranje javnosti pravi način da to postignemo.