"Što se politike tiče, mislim da je svima jasno da je Evropa danas u teškoj banani. Lova za umjetnost se ukida i vodi se mrtva trka kome je gore. Desničari jačaju posvuda."

Na ovu izjavu popularne glumice Nine Violić, koju je dala u intervjuu za Novosti, marksistički portal na državnoj sisi s godišnjim budžetom od 4,5 milijuna kuna, jednostavno moram reagirati jer ovoliko besmislica u tri jednostavne rečenice dugo nisam vidio.

Prvo, Europa nije u banani - ni politički ni ekonomski. Istina je da su žešći konzervativci na vlasti u Poljskoj i Mađarskoj gdje prave određene probleme, ali ostatak Europe je liberalan ili umjereno desno/umjereno lijevo orijentiran. Primjerice, na zadnjim predsjedničkim izborima u Austriji pobijedio je ljevičar. Na izborima u Nizozemskoj pobijedili su liberali. Na izborima u Francuskoj pobijedio liberal. O kakvim to desničarima ona priča, o kakvoj banani? Europska unija bilježi svakog tromjesečja rast ukupnog BDP-a za 1,6 do 2,2 posto u odnosu na godinu dana ranije:



To znači da ljudi u Europi žive sve bolje. Možda je za Ninu Violić "bolje" ustvari gore, možda bi njoj bilo bolje da gospodarstvo Europe bilježi pad pa onda Europa ne bi bila u banani, ni to nije isključeno. "Vodi se mrtva utrka kome je gore", što je vidljivo po grafikonu iznad.

"Lova za umjetnost se ukida". Iz ove izjave je jasno vidljivo da ona smatra da novac za umjetnost inače pada s neba. Ako ga ona ne mora zaraditi, znači da ne mora nitko. Ali, malo ispred toga u istom intervjuu primijetila je nešto zanimljivo s čime se moram složiti (jer je istina):

"Kazališne institucije jesu pod pritiskom politike i sloboda odlučivanja u javnim kazalištima je upitna s obzirom na to da se voljom politike postavljaju kazališne uprave na gradskom i državnom nivou. Nezavisnog kazališta gotovo i nema, nezavisna je scena zapravo potamanjena."

Da, kazališne su institucije pod pritiskom politike jer su u vlasništvu države ili jedinice lokalne samouprave. Ako te javna institucija financira, onda je normalno da te ona treba i nadzirati, da mora upravljati. To znači da će političari, izabrani na vlasti, kad dijele novac kulturnim institucijama i postavljati svoje ljude na čelna mjesta. Ja se slažem da to ozbiljno ugrožava umjetničke slobode samih stvaratelja i radnika u kulturi. Kako riješiti taj problem? Jednostavno, Nina Violić je dala rješenje u gornjoj izjavi - ukinuti javni novac za kulturu! Ako vas ne budu porezni obveznici financirali prisilno putem poreza, imat ćete slobodu raditi što želite i kako želite, a zarađivat ćete onoliko koliko vas ljudi budu htjeli gledati.

Nina Violić je odlična glumica, stoga mi je čudno zašto se pribojava tržišta kad bi ona sigurno bolje zarađivala na tržištu nego od novca poreznih obveznika. A sigurno bi bila i sretnija jer ne bi imala nikakvog posla s političarima i njihovim poltronima. Ionako se voli pozivati na slobodu, a ja se nadam da ne misli samo na svoju slobodu, već i na slobodu drugih ljudi, na slobodu da svatko odluči što želi gledati i što želi financirati svojim novcem, a što ne.

Ne znam stvarno što je s našim umjetnicima, jesu li zbilja masovno opijeni marksizmom ili se takvi u medijima najviše ističu, ali nedavni intervju s Igorom Mirkovićem, novinarom, filmskim redateljem i direktorom poznatog Motovun Film Festivala za portal Lupiga - još jedan medij sponzoriran od strane države, također se odlikuje strahom od tog bauka tržišta. Ovaj put je novinar Ivor Fuka baš forsirao tu temu pitanjima kojima je pokušao dovesti sugovornika da kaže što ovaj želi čuti. Tako je postavio pitanje koje glasi: Koliko vam je naštetila sve učestalija paradigma gdje se kulturu, pa tako i filmske festivale, šalje „na tržište“, kao da se radi o najobičnijoj robi?

Mirković je odgovorio da "nitko ozbiljan ne razmišlja tako" jer "male zemlje skromne platežne moći ne mogu imati tržišnu kulturu"...Meni sad nije jasno, zašto ne bi to isto mogli reći i automehaničari? I ugostitelji? I električari? Zašto je itko od njih na tržištu, zašto nas država onda ne bi sve financirala? Po čemu Mirković misli da je njegov posao vredniji od jednog automehaničara, toliko da automehaničar mora zaraditi i za sebe i za njega? Baš kod filma ne bi trebao biti nikakav problem veličina zemlje, pa film se prevede i možeš ga prikazivati cijelom svijetu. Zašto u Motovun ne bi dolazili ljudi iz cijelog svijeta? Prvo kaže da je Hrvatska premala za kulturu na tržištu, a onda se hvali kako je ostvario suradnju s Islanđanima...Pa tako, pobogu, možeš s cijelim svijetom!

Ja sam siguran da bi i taj festival privukao puno više ljudi iz Europe i svijeta i da bi bio daleko kvalitetniji kad bi bio na tržištu. Mislim da bi i svi koji rade na tom festivalu tada i bolje od njega zaradili. Stoga mi nije jasno zašto se toliko boje tog groznog tržišta, a preferiraju državu (koju, usput, baš i ne vole). Totalni paradoks, zar ne?