Kad je riječ o hrvatskim novinarima (ovo "hrvatskim" sam namjerno napisao jer vjerujem da ih i to vrijeđa), Marko Perković Thompson je poput crvene krpe pred očima bika. Nešto što automatski pali u njima lampicu za oživljavanje čudovišta. Odjednom postanu zagovaratelji svake zabrane i kazne koju možete zamisliti. Isti ti ljudi reagirali bi sasvim drukčije da netko predloži zabranu njihovog pisanja ili kaznu za njihove čitatelje.

Primjera je pregršt, ali za ovaj tekst me najviše inspirirao Tomislav Klauški, kolumnist na portalu 24sata koji otvoreno traži od političkih vlasti u državi i Zagrebu da "ukinu koncert" na koji bi, prema prodanim ulaznicama, trebalo doći oko pola milijuna ljudi:

Thompson je ovih dana glavna tema u medijima i dugo sam se suzdržavao da o tome napišem nešto. Ne zato što nemam što reći, već zato što znam da ću se ponavljati. Uvijek ista priča, uvijek isti ljudi zagovaraju zabrane, restrikcije, kazne jer im se ne sviđa što masa voli slušati izvođača koji njima ideološki ne odgovara.

Što ja mislim o Thompsonu? Ništa. Nisam fan takve glazbe, to nije ni lirički ni glazbeno po mojem ukusu. Pastirski rock nije nešto što bih uživao slušajući, bilo da je riječ o Bijelom dugmetu, Općoj opasnosti, Thompsonu ili nekom četvrtom. Prihvaćam da je to stvar ukusa i da bi veliki dio Hrvatske imao jednako mišljenje o glazbi kakvu ja volim. Što se tiče tekstova, tu mi je još manje drag. Domoljublje kakvo Thompson u svojoj glazbi promiče nije ona vizija domoljublja koja rezonira s mojim stavovima.

Koketiranje s ustaškim režimom i NDH nostalgija su svakako nešto vrlo loše za ovo društvo. Po tom se pitanju moram složiti s Thompsonovim kritičarima - razdoblje NDH je najmračnije razdoblje u hrvatskoj povijesti, to je bila Hitlerova kolonija i ona nije baš ništa na što bi itko normalan mogao ili trebao biti ponosan ili s čime bi se narod trebao poistovjećivati.

Pa opet - svi to već znaju. Znaju to jako dobro i Thompsonovi fanovi, pa ga svejedno vole i idu na koncerte. Nešto što se primilo tako masovno u narodu, nijedna vlada više ne može "ukinuti" silom. Ljevičari mora da u Plenkoviću vide boga ako vjeruju da će on to zakonima i policijom suzbiti. Čak i da želi, ne bi mogao.

Pozivi na zabranu, ukidanje i kazne su puno gori od bilo kakve nostalgije za propalim i zločinačkim režimima. Jer većina Thompsonovih fanova ne ide na njegov koncert zbog nostalgije za NDH, već zbog toga što su uz njegove pjesme proživjeli neke od najboljih trenutaka svoga života - oženili se ili udali, prvi put se napili u javnosti i slično. Vjerujem da ni 5% posjetitelja koncerta nema politički motiv i čak mislim da veći dio njih ide i na koncerte srpskih turbofolk pevaljki.

Thompson je meni zanimljiv po nečemu drugom. On nam otkriva kakvi su radikalni etatisti i staljinisti zaposleni u hrvatskim medijima. Kakav društveni talog, onaj koji misli da bi kordoni policije spasili naciju od - glazbenog koncerta. Oni koji vjeruju da država ima to pravo i moć promijeniti volju tolikog broja ljudi. Oni koji vjeruju da se pogrešne društvene doktrine mogu ispraviti zabranom umjetnosti i pjesme.

Jer na kraju dana, to je baš to - umjetnost. Možda nije onakva kakva se meni sviđa, ali je opet umjetnost. Vlasti koje su branile razne oblike umjetnosti kroz povijest, koje su pokušavale umjetnicima nametnuti politički predznak koji njima odgovara, takve vlasti povijest ne mazi. Zamislite tek kakvi su ljudi koji bi ponavljali njihove greške.