Švicarci imaju jednu tradiciju na kojoj bi im mogao zavidjeti svaki porezni obveznik u Europi. Od 2007. udruga IG Freiheit svake godine dodjeljuje nagradu "Rostiger Paragraph" (Hrđavi paragraf) - za najgluplji zakon, propis ili prijedlog godine. Cilj je skrenuti pozornost na pretjeranu regulaciju, nepotrebne zabrane i državno tutorstvo. Pobjednika biraju građani javnim online glasanjem.

Ovogodišnje, dvadeseto izdanje dodijeljeno je u svibnju u Zürichu pred više od 400 gostiju. Pobjednik je bio uvjerljiv.

Pobjednik: Zabrana plakatiranja na javnim površinama

Hrđavi paragraf 2026. pripao je gradu Zürichu, odnosno gradskom vijećniku Michaelu Schmidu iz Alternativne liste (AL), za prijedlog kojim bi se velikim dijelom zabranilo oglašavanje plakatima u javnom prostoru.

Prijedlog bi znatno ograničio ili zabranio komercijalne plakate, digitalne oglasne površine i ostalo vanjsko oglašavanje, ne samo klasične jumbo plakate nego i oglase na stajalištima, u tramvajima, na kolodvorima i na zgradama.

Schmid je u javnom glasanju osvojio 57 posto glasova, što su i švicarski mediji ocijenili iznenađujuće jasnom pobjedom.

Prijedlog nije samo ideja jednog vijećnika. Gradsko vijeće Züricha izglasalo ga je tijesnom većinom, 58 prema 57, i uputilo gradskoj vladi da izradi konkretne prijedloge.

IG Freiheit upozorava da bi gradski prijevoznik VBZ izgubio znatne prihode od oglašavanja, jer se mnoge oglasne površine nalaze upravo na stajalištima. Schmid odgovara da ti prihodi ionako ne idu u poslovanje VBZ-a.

Ovdje je ironija gotovo savršena. Grad koji svojim građanima naplaćuje javni prijevoz i poreze odriče se dobrovoljnog prihoda od tvrtki koje žele platiti za oglasni prostor. Razlog nije sigurnost ni zdravlje nego estetika: nekome se ne sviđa kako plakati izgledaju.

Ostali nominirani

Konkurencija je, kao i svake godine, bila jaka.

Drugo mjesto (17 posto): biciklistički animator u Baselu. Vlada kantona Basel-Stadt potkraj 2025. tražila je honorarnog "animatora za bicikle" koji bi kantonalne službenike poticao da automobil zamijene biciklom, javnim prijevozom ili hodanjem, kako bi uprava do 2030. postigla nultu neto emisiju.

Nadležna ministrica Esther Keller brani mjeru tvrdnjom da putovanje na posao i službena putovanja čine oko 40 posto emisija uprave.

Država, dakle, zapošljava službenika čiji je posao nagovarati druge službenike kako da dođu na posao.

Treće mjesto: veganski raclette. Savezni poljoprivredni istraživački centar Agroscope istraživao je veganski nadomjestak za raclette od suncokretovih sjemenki. Kritizirala ga je čak i zastupnica stranke Centar, Marianne Maret, tvrdeći da zavarava potrošače i konkurira švicarskoj poljoprivredi.

Agroscope odgovara da mlijeko i sir istražuje već 150 godina i da projekt priprema teren za domaću proizvodnju.

Država koja subvencionira proizvođače sira tako istodobno financira istraživanje kako sir zamijeniti suncokretom.

Četvrto mjesto: utrke praščića. Na sajmu OLMA u St. Gallenu tradicionalno se održavaju utrke praščića. Pitanje mogu li se oklade na njih odobriti kao sportsko klađenje ili ih treba tretirati kao lutriju dospjelo je čak do Saveznog vrhovnog suda.

Godinama su se njime bavili tijela i sudovi. IG Freiheit nazvao je to birokracijom bez premca. Nadzorno tijelo za igre na sreću odgovara da je riječ o pitanju nadležnosti i da će se utrke održavati i dalje.

Peto mjesto: alkotest za zastupnike. Zastupnik Zelenih u parlamentu kantona Vaud, Oleg Gafner, predložio je ograničenje razine alkohola u krvi za sve zastupnike tijekom parlamentarnog rada.

Sam prijedlog naziva liberalnim: ne predviđa nikakve kontrole ni sankcije nego potrošnju alkohola prepušta osobnoj odgovornosti. Zakon koji nitko ne provodi i za čije kršenje nema kazne, dakle, ali zakon.

Što kaže druga strana

Pošteno je reći da pobjednik nagradu ne smatra zasluženom. Udruga koja se zalaže za smanjenje vanjskog oglašavanja tvrdi da je IG Freiheit pretjerao: prijedlog se, prema njoj, odnosi samo na jedan format oglašavanja, a ne na sve vanjsko oglašavanje, te je riječ o formatu u kojem je više od polovice površina ionako nezauzeto.

Tvrdi i da je IG Freiheit trostruko precijenio broj pogođenih oglasnih površina.

Zagovornici prijedloga imaju i načelan argument: javni prostor pripada svima, a građani nisu pristali da ih na svakom uglu bombardiraju reklame. Gradovi poput São Paula, koji je 2007. zabranio velik dio vanjskog oglašavanja, pokazali su da grad može funkcionirati i bez plakata.

Taj argument ima težinu, ali i ograničenje. Oglasne površine na stajalištima i zgradama nisu nametnute građanima nasilno. Postoje zato što ih vlasnici iznajmljuju, a tvrtke plaćaju.

Ako je doista više od polovice površina prazno, tržište već smanjuje oglašavanje samo, bez ikakve zabrane. Kada država zabrani nešto što i onako izumire, ne rješava problem, nego proizvodi propis.

Zašto bi i nama to dobro došlo

Švicarska je jedna od najslobodnijih i najbogatijih zemalja na svijetu, s izravnom demokracijom, decentraliziranom vlašću i snažnom tradicijom ograničene države. Ako čak i Švicarci godišnje imaju dovoljno materijala za nagradu za najgluplji zakon, može se samo zamisliti koliko bi kandidata imala Hrvatska.

Ono što IG Freiheit radi nije samo satira. To je javna kontrola regulatora. Političar koji predloži besmislen propis zna da će ga netko imenovati, da će se o tome glasati i da će njegovo ime završiti na popisu. To je jeftin i učinkovit način da se podigne cijena gluposti.

Možda je vrijeme da i Hrvatska dobije svoj Hrđavi paragraf. Kandidata ne bi nedostajalo.