Članci iz starih brojeva Varaždinskih vijesti pokazuju da se tvrtka imala iste probleme kao i danas.

Za vikend sam si dao oduška i zakopao se u stare arhive Varaždinskih vijesti, lokalnih novina s kojima obično pobijam mitove starijih generacija i njihove poznate uzrečice "onda je bilo bolje". Budući da sam dijete "Varteksa", dakle oba roditelja su mi tamo provela radni vijek, zanimalo me je li stvarno vladalo blagostanje o kojem slušam i čitam od starijih.

Meni je jasno da su oni onda bili mlađi i zdraviji, no što se tiče standarda, ta vremena su oskudijevala osnovnim živežnim namirnicama, lijekovima i gorivom. Tražeći informacije o tekstilnom divu iz Varaždina neprestano sam nalazio tekstove o mjerama štednje, nedostatku južnog voća ili ogrjevnim problemima koji su mučili narode Jugoslavije. Glavni zamašnjak mojeg grada bio je upravo Varteks jer je sukladno svojoj veličini i odličnim izvoznim rezultatima bio najzanimljiviji ljudima iz partije koji su vršili neracionalnu alokaciju sredstava pa su novcem ove kompanije redovito krpali gubitaše ili gradili nova poduzeća.

Izrazito loš ekonomski pristup koji smo naslijedili i u ovoj državi bio je glavni uzrok da se unatoč velikoj proizvodnji nikad nije imalo za veće plaće ili modernizaciju pogona. Partija je tako radi viših ciljeva iskorištavala jeftinu radnu snagu bacajući im mrvice uz konstantu socijalističku indoktrinaciju i standardne floskule o progresu i jednakosti. Unatoč truloj politici tvrtka je dobro izvozila i bila priznata i poznata radi kvalitete svojih materijala i odjevnih predmeta. U modernoj Hrvatskoj Varteks je nastavio biti bankomat loših menadžerskih struktura koje nam je nametnula kronistička privatizacija pa je tako s nekadašnjih deset tisuća zaposlenih spao na samo 1.200 radnika. Ovih deset tisuća je isto zabluda jer je u ono vrijeme bilo bitno raditi, a za plaću se baš i nije smjelo propitkivati tako da je uzrok velikoj zaposlenosti bila činjenica da su unutra strojevi stari osamdeset godina zbog kojih su određeni segmenti proizvodnje bivali čak deset puta sporiji nego negdje u zapadnim zemljama.

Devastiranu tvrtku koja još uvijek posjeduje znanje i htijenje nedavno je preuzeo poznati privatni investitor Nenad Bakić. U novije vrijeme tvrtka je napravila tristo milijuna kuna gubitaka, izgubila vrijednu imovinu koja je pripala bankama, a kvalitetni radnici učestalo su napuštali poduzeće koje nije moglo na vrijeme isplatiti plaću. U kuloarskim pričama koje kruže gradom, a voljan sam im povjerovati, priča se da su menadžeri ne tako davno imali benefite poput osobnih šofera i mjesečnih premija u visini 80.000 kuna dok su radnici preživljavali s mizernih i neredovitih tri tisuće kuna.

Neki dan vidio sam da se u tvrtki kupuju novi strojevi i upravo me ta vijest ponukala da malo pročačkam po povijesti ovog stogodišnjeg modnog giganta. Zaista se ne sjećam kada se zadnji puta spominjala neka nova mašina ili stroj potreban za unaprjeđenje proizvodnje, zapravo, iz tvrtke su dolazile samo ružne vijesti o neisplati plaća i prekomjernom odlasku radne snage. Zli jezici u gradu novog su investitora dočekali pod nož unatoč činjenici da je uložio svoje novce i iz petnih žila trudi se oživjeti staru slavu ovog nekadašnjeg giganta, što je i logično jer ulaže vlastita sredstva. Moje skromno ekonomsko znanje bilo mi je dovoljno da ovu tvrtku otpišem i puno ranije jer sam svjestan koliko je teško parirati velikim brendovima u modernome svijetu s obzirom na to da djeluješ u maloj socijalističkoj tvorevini koja nikad nije prerasla mentalne okvire prošlih vremena u kojima se država petljala u tržište i poslovanje.

Ako gospodin Bakić uspije osuvremeniti proizvodnju i vratiti visoke izvozne kvote, Varteks će biti najbolji primjer uspješnog privatnog poduzetništva koji je još uvijek omražen među prosječnim pukom, a razlog tome su upravo neka prošla vremena. Što se tiče države, očito je da i ona mora dotaknuti totalno dno da bi se tek onda mogla dizati s nekim novim i friškim ekonomskim politikama o kojima možete čitati na stranicama ovog portala.

Svakim danom zakopavamo se u sve dublje društvene i ekonomske neslobode jer privilegirana državna mašina nesmiljeno gazi ono malo zdravog tkiva koje je još ostalo, stoga je na meni da podržim svaku privatnu inicijativu svih onih koji svoje znanje nisu odlučili preseliti u neke druge zemlje.