Piše: Mario Nakić
Photo: Varaždinski.hr
13.5.2024.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Piše: Mario Nakić
Photo: Varaždinski.hr
13.5.2024.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
"Država pomaže brodogradilištima pa bi trebala pomoći i nama", čuli smo nedavno od radnika Varteksa koji su u štrajku zbog neisplaćene plaće.
Mora se priznati da je njihov zahtjev opravdan jer hrvatska država ima već bogatu povijest "spašavanja" privatnih poduzeća čiji su radnici bili dovoljno glasni. Posebno se to odnosi na brodogradilišta koja već desetljećima posluju s gubitkom, generiraju te gubitke i država skoro svake godine potroši nemale iznose iz proračuna za njihovu sanaciju. U stvarnosti, svi znamo da do sanacije neće doći, već se samo prolongira ono neizbježno - stečaj i likvidacija.
Jedini razlog koji se navodi kod svake državne "sanacije" privatnog poduzeća je taj da se želi pomoći radnicima da zadrže svoja radna mjesta i primaju plaće. Na prvu, zvuči razumno. Međutim, ako sagledamo širi koncept, takva doktrina je izrazito štetna za cijelo društvo, pa i za same radnike koje navodno "spašava".
Vjerujem da ćemo se svi složiti da je dobro što su ljudi zaposleni i primaju plaću. Ali zapošljavanje, rad, ima svoju društvenu svrhu samo ako je produktivan i ako stvara novu vrijednost. Neproduktivan rad, koji stvara gubitke, ima negativne posljedice na društvo jer i takav rad mora biti plaćen, a ne može biti plaćen od onoga što je radnik zaradio. Pritom radnik, sam po sebi, u većini slučajeva nije kriv. Ako pretpostavimo da je svojih 8 sati dnevno 5 dana u tjednu odradio pošteno, on ima pravo očekivati svoju plaću. Ne može takav radnik biti kriv za loše odluke uprave, loš rezultat marketinga, trgovine ili jednostavno promjene na tržištu. Ali bez obzira na to tko je kriv, ostaje činjenica da firma nije zaradila za radničke plaće pa ih nije u mogućnosti isplatiti.
Što u tom slučaju država može učiniti? Kao prvo, treba pomoći radnicima, a ne upravi i poduzeću. Poduzeće nije živo biće. Poduzeća se stvaraju i gase, i jedno i drugo su prirodne pojave na tržištu. Nijedno poduzeće ne živi vječno i jednom će doživjeti svoj kraj. To nije nešto zbog čega bismo trebali posebno žaliti, bez obzira na to kako je pojedini brand (u ovom slučaju Varteks) nama ostao u lijepom sjećanju ili je poznat na našem području. Kada poduzeće dođe u fazu kad ne može više poslovati u plusu i počne generirati dugove, onda se treba ili učiniti neka bitna promjena u samom poslovanju kako bi se došlo do nekog novog tržišta ili, ako to objektivno nije moguće, onda je najbolje što prije ugasiti kompaniju. Jer svaki novi dan koji poduzeće tako posluje, znači povećanje njegovih obaveza i dugova.
Je li gašenje poduzeća katastrofa? Ne. To se svakodnevno događa, i u isto vrijeme se osnivaju nova koja će bolje moći odgovoriti na zahtjeve potrošača. Tako funkcionira tržište, i to je u službi potrošača.
Svejedno, država treba pomoći radnicima, ali ne ovako kako inače Vlada RH radi - subvencioniranjem privatnih poduzeća - već na način da pusti poduzeće da propadne i onda poveća naknade za njegove bivše zaposlenike. Država im treba osigurati prekvalifikaciju po želji kako bi radnici i radnice lakše došli do novog posla, a dok ne dođu trebaju biti dobro zbrinuti novcem iz državnog proračuna. Naknade za nezaposlene trebaju biti znatno veće nego što sada jesu, a to bi se lako moglo učiniti onim novcem koji bi država inače potrošila na subvencije firmama koje trebaju propasti.
Znači osigurati bivšim radnicima prekvalifikaciju za zanimanje po njihovom izboru i povećati naknade za nezaposlene. Neke su radnice već u životnoj dobi kad su blizu mirovine i teško bi mogle naći bilo kakav posao. U njihovom slučaju država neka ih financira do mirovine naknadom koja je u iznosu neto plaće kakvu su primale u Varteksu.
Takvo zbrinjavanje radnika bi državu koštalo puno manje nego subvencioniranje propalih poduzeća jer kad država subvencionira takva poduzeća, onda je to ne samo novac za radničke plaće, već i za menadžerske ugovore direktora, najam prostora, režije i sve ostale troškove koje takva firma svaki mjesec ima, a oni su nekoliko puta veći od samog troška radničkih plaća.
Tako bi društvo, državni proračun, a i sami radnici, prošli puno bolje nego u scenariju gdje država subvencionira poduzeće. Radnicima bi bilo bolje jer bi se mogli prekvalificirati i mnogi od njih bi potom našli bolje poslove. Društvu bi bilo bolje jer ne bismo više financirali privatne firme koje su već trebale propasti zbog loših odluka uprave, a državni proračun bi bolje prošao jer bi mu ostalo više novca za platiti druge stvari - recimo škole, vrtiće i plaće u javnim službama. Ili, još bolje - smanjiti poreze i ostaviti novac poreznim obveznicima.