Most je pokrenuo inicijativu koju su već ranije pokretale i druge političke stranke. Njena jedina svrha je ubiranje jeftinih poena na dezinformiranju građana.

Prije doba interneta intelektualci su smatrali da se problem neinformiranosti ljudi može riješiti većim pristupom informacijama. Iako je tiskarski stroj uveo veliku informacijsku revoluciju pa knjige više nisu bile privilegija samo najbogatijih slojeva društva i svećenika, nego su postale dostupne širokim masama jer su knjige postale puno jeftinije, kroz knjižnice i kroz dnevni tisak (kasnije radio i televiziju), smatralo se da to nije dovoljno i da je pristup informacijama još uvijek previše ograničen da bi ljudi bili dovoljno informirani i time imali bolje znanje o svijetu oko sebe.

Spas je stigao u vidu interneta preko kojeg je pronalazak informacija postalo pitanje nekoliko desetaka minuta pretraživanja, a ne nekoliko dana kopanja po knjižnicama. Danas se svi možemo nasmijati naivnosti onih koji su očekivali da će lakši pristup informacijama dovesti do bolje informiranosti. Čak i danas, kada je potraga za informacijama toliko laka da se radi o vremenskom okviru od nekoliko minuta, ljudi nisu bolje informirani nego prije doba interneta. Ljudi su jednostavno zadržali predrasude o svijetu oko sebe i odbacili potragu za istinitim informacijama, bez obzira na političke i svjetonazorske stavove.

Prije će biti da je efekt suprotan. Ljudi su postali više zacementirani u svoje "idejne grupe" nego ikada prije. Veća dostupnost informacija je dovela do veće polarizacije umjesto bolje informiranosti. Sociolozi su odavno primijetili taj trend, a zadnjih nekoliko godina to postaje sve očitije i u političkoj sferi.

Švedski statističar Hans Rosling je nekoliko puta eksperimentom dokazao da su ljudi slabo upoznati sa svijetom oko sebe. Na nekoliko pitanja o svijetu u kojem žive (stopa siromaštva, obrazovanje, nasilje itd.) uvijek iznova je primjećivao da su ljudi manje točni o stvarnom stanju svijeta od čimpanza. Hipotetske čimpanze, koje nasumično odgovaraju na pitanje s četiri moguća odgovora pa je za svaki odgovor postotak odabira oko 25%, su uvijek iznova pobjeđivale ljude u točnosti predviđanja jer bi uvijek manje od 25% ljudi odabiralo točan odgovor na pitanje o stanju u svijetu. Naravno, ne radi se o tome da su čimpanze stvarno više znale od ljudi, nego su ljudi bili toliko dezinformirani o svijetu oko sebe da je nasumičan odabir odgovora bio uvijek točniji od ljudskog znanja/neznanja. A Rosling je eksperimente često provodio na studentima i to studentima u Švedskoj, koja glasi za državu s jako dobrim obrazovanjem i fakultetima.

Ako su švedski studenti toliko neinformirani, što se može očekivati od građana Hrvatske?

U političkom prostoru Hrvatske je nedavno promovirana stara ideja o ustavnoj zaštiti vode, ovog puta od strane Mosta iako su postojale i ranije slične inicijative. Ustvari, kako se voda već spominje Ustavu i proglašena je posebnom brigom države, radi se o unošenju u Ustav odredbe da svi ljudi imaju pravo na vodu. Na prvi pogled bezazleno, ali intencija inicijative je da se zabrani bilo kakvo iskorištavanje vode od strane privatnih kompanija kao što je koncesija za crpljenje određenog izvora vode i koncesija za vodoopskrbu određenog područja (gradova, naselja...).

Javnost je jako dobro prihvatila inicijativu jer vodu vide kao javno dobro na koje bi svi trebali imati pravo i kojim isključivo država smije upravljati, a ne nekakvi zli privatnici koji bi nedajbože ostvarivali profit na vodi. Smatra se da je sasvim javna vodoopskrba civilizacijsko dostignuće koje se prakticira u svim razvijenim i normalnim državama, a djelomična privatizacija vodovoda se događa samo u zemljama u razvoju koje iskorištava "divlji kapitalizam". Ovdje se nalazi poveznica na prvi dio teksta jer je sve navedeno potpuna neistina. A stalno ponavljana laž postaje istina.

Činjenice o svijetu govore sasvim drugačije. Djelomična privatizacija vodoopskrbe nije nikakva novotarija ni odlika država u razvoju. U Engleskoj i Walesu je vodoopskrba sasvim privatizirana tj. radi se o javno-privatnom partnerstvu u kojem država zadržava vlasništvo nad infrastrukturom, a početkom 19. stoljeća je većina vodoopskrbne infrastrukture sagrađena i upravljana od strane privatnih kompanija. Početkom 20. stoljeća država je nacionalizira cijelu industriju da bi 1989. bila ponovno privatizirana. Francusko iskustvo s privatno-javnom vodoopskrbom datira još iz sredine 19. stoljeća, a danas je tako pokriveno 75% vodoopskrbe. SAD čak kaska za Engleskom i Francuskom u djelomičnoj privatizaciji vodoopskrbe, iako oko 15% stanovnika koristi osobne privatne izvore vode. U Mađarskoj osam najvećih gradova ima privatno-javni sustav vodoopskrbe putem koncesija, u Češkoj Prag i 23 druga grada, u Estoniji glavni grad Talin, u Poljskoj Gdanjsk i još nekoliko gradova (od kojih je u četiri provedena puna privatizacija), u Španjolskoj Barcelona i tisuću općina, u Rumunjskoj Bukurešt, Temišvar i par manjih gradova itd. Ukratko, djelomična privatizacija vodoopskrbe nije nikakva novost ni rijetkost u Europi i SAD-u.

Izvan Europe i SAD-a mnoge su države provele djelomičnu privatizaciju vodoopskrbe, na svakom kontinentu. Čile, Kolumbija i Brazil imaju javno-privatne sustave u svim gradovima, kao i nekoliko država Afrike te glavni gradovi Indonezije i Filipina.

U kontekstu straha od "divljeg kapitalizma" valja napomenuti da se u komunističkoj Kini 24 milijunska grada pitkom vodom snabdijevaju preko privatnih kompanija (koncesije), a u tri grada je vodoopskrba sasvim privatizirana. Još šokantnija je informacija da glavni grad komunističke Kube, Havana, ima javno-privatno partnerstvo između državne kompanije i dvije privatne kompanije iz Španjolske, još od 2000. godine kada je diktator Fidel Castro bio živ i zdrav. Koncesija traje do 2025. godine.

Valja se zamisliti o apsurdnoj situaciji da je djelomična privatizacija vodoopskrbe provedena u komunističkim državama, a želi se zabraniti u nekoj državi EU (u Austriji je već zabranjena Ustavom).

Treba biti savršeno jasan i reći da privatizacija ne mora biti nužno dobra. Rezultati raznih privatizacija u svijetu su bili podijeljeni, od velikih uspjeha do velikih neuspjeha. Ali samim time nije ni nužno loša pa je ustavna zabrana privatizacije, kao što predlaže Most, bezglavo ograničavanje sebe samog. A argumenti za potpuno privatno upravljanje vodoopskrbom u Hrvatskoj su brojni.

Iako Hrvatska ima najveće zalihe pitke vode u EU, u vodoopskrbnim sustavima su gubici među najvišima u EU, i do 80%. Problem su dotrajale cijevi, starije i od 50 godina. No, novca za sanaciju gubitaka nema jer u Hrvatskoj trenutno ima oko 200 komunalnih tvrtki. Čak i da se ne ide u privatizaciju, taj broj bi trebalo smanjiti okrupnjivanjem na manje od 50, za što bi postojale brojne političke prepreke. Javna komunalna poduzeća su tradicionalno mjesta uhljebljivanja politički podobnih i transfera javnih novaca iz lokalnog proračuna do klijentelističkih "poduzetnika".

Osim ogromnih gubitaka u vodovodnoj mreži poznato je i da mnogi gradovi imaju problema s kvalitetom vode koja se zamuti iza svake malo veće kiše. Puknuća cijevi se nestručno saniraju pa se tako radovi na istom dijelu vodovoda obavljaju u po nekoliko puta u relativno kratkom roku. Sustav vodoopskrbe u Hrvatskoj jednostavno ne valja.

Umjesto da progovare o tome, Most je izabrao stvarati paniku u javnosti pozivajući na referendum koji neće riješiti baš nijedan problem. Samo će ograničiti buduća moguća rješenja, koja ne moraju, ali i mogu uključivati privatni sektor. Stvaranje društvene panike u svrhu dobivanja nekoliko političkih poena, kao očajnički krik stranke na rubu propasti, dokaz je krajnje nesposobnosti Mosta da ponudi rješenja za konkretne probleme.

Iako je u prošlosti bilo dobrih inicijativa koje su proizašle iz te stranke, ova je definitivan dokaz da je stranci prevladala huškačka, destruktivna, bezidejna i politikantska struja.

Građani su neinformirani o mnogim temama, pa tako i o temi privatizacije vodoopskrbe. Prevladava mišljenje da se radi o novotariji i "divljem kapitalizmu" koji ne postoji u razvijenim državama. No, istina je da mnoge razvijene države imaju dugu povijest privatnih i javno-privatnih sustava vodoopskrbe te da privatizacija vodoopskrbe nije nužno štetna. Dapače, nekad je jako uspješna. Pokušaj eliminacije jednog od mogućih rješenja problema loše vođene vodoopskrbe u Hrvatskoj de facto ustavnom zabranom od strane umiruće stranke koja se očajnički bori za vlast, a ne za kvalitetna rješenja, dobar je prikaz svega lošega u političkom životu Hrvatske.