HSLS je i službeno pokrenuo inicijativu za proglašenje vode ljudskim pravom. Koliko je ta ideja besmislena, već sam objasnio. Ukratko, temeljna ljudska prava mogu biti samo ona koja nas štite od agresije drugih (život, sloboda i imovina), a ne stvari koje nam trebaju za život, postizanje što veće slobode i imovinu. Ljudima za život potrebna je hrana, voda, odjeća, krov nad glavom...Ali sve te stvari nam nisu rođenjem dostupne, već ih netko treba osigurati. Proglašavanje svih ljudskih potreba ljudskim pravom značilo bi da nam ih je netko drugi dužan osigurati, što bi automatski one koji rade na proizvodnji hrane i odjeće, distribuciji vode i izgradnji kuća i zgrada učinilo volonterima koji su "dužni" raditi za sve ostale. Nema smisla, zar ne?

Svjesni su ove nelogičnosti i u HSLS-u pa čak i sam predsjednik Darinko Kosor priznaje da voda ne može biti besplatna. Ali onda daje jednu izjavu kojom pokazuje da ne razumije elementarne ekonomske zakone:

"Voda je životno važan resurs pa ovisnost čovjeka o vodi ne smije biti podložna interesima tržišta ili bilo kojim drugim interesima...Zakonske odredbe nisu dovoljno snažno jamstvo da će voda i dalje biti nekomercijalno opće dobro jer su izmjene zakona lako provedive i tu uvijek postoji opasnost zloupotrebe njihove izmjene na štetu javnog interesa. Ustavno proglašenje prava na dostupnost vode za ljudsku upotrebu je najbolja pravna zaštita od rastućih tendencija i pritisaka za prodajom vodnih resursa."

Možemo se složiti da izvori vode trebaju ostati u javnom vlasništvu i da njihova prodaja ne bi bila u nacionalnom interesu. Međutim, to ne znači da distribucija vode treba biti u partijskoj nadležnosti centralnog komiteta. Jer kad voda nije podložna komercijalnim zakonima tržišta, onda imamo to što sad imamo - gradske i općinske tvrtke koje imaju monopol na distribuciju vode pa nabijaju cijene kako bi mogle uhljebljivati partijske poslušnike. Oni mogu postaviti cijenu koju žele, te cijene nemaju veze s tržišnim zakonima ponude i potražnje kad nisu na tržištu. To su monopolisti i zato plaćamo vodu preskupo, a HSLS se zalaže da se takav način zacementira Ustavom.

Postoje vrlo dobri načini kako su to mnoge zapadne zemlje riješile na dobrobit samih potrošača - stavile su distribuciju vode na tržište. Država je i dalje vlasnik prirodnog resursa i preko lokalne samouprave provodi natječaje za ograničenu koncesiju s određenim uvjetima, tako da privatni koncesionari ne mogu oštetiti ili zloupotrijebiti javno dobro. I onda bismo dobili u svakom gradu više distributera vode pa bi svaki građanin mogao birati između više različitih ponuđača usluge, što znači da bi se ponuđači morali natjecati za svoje klijente. To nužno dovodi, zakonom ponude i potražnje, do povećanja kvalitete i snižavanja cijene. Voda bi tako postala dostupnija i cjenovno prihvatljivija još većem broju ljudi.

Drugim riječima, ovisnost čovjeka o vodi treba biti razlog da se voda stavi na tržište, a ne da ostane u domeni državnog monopola kojim upravljaju lokalni politički moćnici.