Svijet napreduje fantastičnom brzinom. Uslijed te brze promjene pojavile su se brige zbog brzine i nepredvidivosti učinaka koje mogu imati na društvo i ekonomiju. Sve veća robotizacija je probudila strah od gubitka potrebe za niskokvalificiranim ljudskim radom, i to ne samo niskokvalificiranim jer mnogi predviđaju da će veliki napredak robotike i informatičkih znanosti dovesti do gubitka i visokokvalificiranih zanimanja. Ne samo da će roboti čistiti, graditi i voziti, nego će u budućnosti obavljati kirurške zahvate, samostalno obavljati zadatke opasne za ljude za koje je potrebna visoka specijalizacija i znanje kao razminiranje, a informatički sustavi će obavljati većinu pravnih, financijskih, znanstvenih, novinarskih, pa i književnih poslova. Već sada se razvijaju i sustavi koji mogu samostalno učiti, što je do sada bila isključivo ljudska aktivnost, a roboti su samo obavljali operacije koje su ih „naučili“ ljudi.

Sve to je izazvalo bojazan kod velikog broja stručnjaka da će jednoga dana robotski rad sasvim zamijeniti ljudski. Problem i nije toliko futuristički koliko se misli, postupni prelazak s ljudskog na robotski rad će postepeno istiskivati velike društvene, ekonomske i političke reforme. Iako se do sada pokazalo da su ti strahovi sasvim neopravdani, jer države s najviše robota po glavi stanovnika ujedno imaju i vrlo niske stope nezaposlenosti, ne možemo zanemariti tu mogućnost.

Strahovi vezani za tehnološki napredak nisu ništa novo, oni se povijesno pojavljuju usporedno s korjenitim tehnološkim promjenama. Ti strahovi se kreću od čistog praznovjerja izmiješanog s vjerskim fundamentalizmom do egzistencijalnih strahova zbog gubitka starih poslova i promjene starih socio-ekonomskih struktura. Od vremena kada su stanovnici Moskve nahuškani od strane svećenstva razbijali tiskarske strojeve jer su crnu tintu smatrali đavoljim otiskom, preko crkvenih progona znanstvenika koji zagovaraju revolucionarne znanstvene teorije koje nisu u skladu s dotadašnjim crkvenim naukom o svijetu, reakcije na nove ekonomske odnose u društvu kao što je bio uspon socijalizma i komunizma kao reakcija na kapitalizam (iako je i sam Marx priznavao „kapitalističkoj klasi“ zaslugu za rušenje feudalnog društvenog poretka), do otvorene nasilne pobune Luddita u ranima danima Industrijske revolucije zbog toga što strojevi otimaju radnicima poslove i snižavaju nadnice, svaka tehnološka i socio-ekonomska promjena je imala negativnu reakciju.

Tako da ne možemo smatrati moderne strahove zbog robotizacije, automatizacije i informatizacije nečim novim ili bezazlenim. Te će promjene nužno proizvesti određene reakcije koje će ponekad biti i ekstremne, i s tim na umu se mora razmišljati o protumjerama. U svjetlu svega toga ponovno se popularizirala ideja o garantiranom minimalnom dohotku, što je teorija o kojoj su pisali mnogi ekonomski mislioci 20. stoljeća. Najpoznatiji od njih je MiltonFriedman koji je u svojoj knjizi "Kapitalizam i sloboda" iz 1962. iznio tezu o negativnom porezu na dohodak, što je teorija slična garantiranom minimalnom dohotku, ali ipak u bitnim dijelovima različita jer zaobilazi neke probleme koji proizlaze iz nje. Kako su obje teorije slične, neupućeni ih često koriste kao sinonime, iako postoje bitne razlike.

Ideja minimalnog dohotka je oblik socijalnog transfera u kojem država svim građanima poklanja određenu svotu novca u regularnim intervalima, bez ikakvih uvjeta, bili oni zaposleni ili ne, siromašni ili bogati, radno sposobni ili ne. Ta svota novca bi trebala biti određena kao minimalna razina dohotka kojom se mogu zadovoljiti primarne životne potrebe, kao što su osnovno stanovanje, prehrana, obrazovanje i zdravstveni troškovi. Intencija je rješavanje krucijalnih problema u dosadašnjem funkcioniranju socijalne države te problema u vezi s tehnološkim i drugim promjenama.

Minimalni dohodak će osloboditi ljude da rade stvari koje žele i vole raditi

Ne rade svi posao koji vole, dapače, većina ljudi radi posao koji mora da bi imali dovoljna primanja za život, dokolicu i hobije, ili rad koji stvarno vole raditi, ali nisu našli način ili se boje taj radi pretvoriti u profitabilno zanimanje. Minimalni dohodak bi trebao omogućiti ljudima da rade ono što vole, a ne ono što trebaju, osloboditi ih za aktivnosti u kojima će biti zadovoljniji i produktivniji.

Blagostanje nacije je određeno kvalitetom te količinom rada i kapitala koji su iskorišteni u produktivne svrhe, što znači da nema smisla imati podatke koji ograničavaju rad, štednju i investicije. Porezi to često rade, npr. progresivni porez na dohodak koji kažnjava one koji podižu svoj dohodak. Ali rad nije samo porez taj koji destimulira rad, nego i razni programi socijalne države. Naravno da će se poticaji za rad smanjivati ako se ljudima osigura određeni dohodak ako i ne rade. Namjere socijalnih programa su brojne, od potpomaganja nesposobnih za rad, siromašnih koji su zbog drugih okolnosti u toj situaciji (puno djece, bolest, financijski dugovi i sl.) i siromašnih koji jednostavno odabiru da ne žele raditi. Iako se socijalni programi razlikuju od države do države, izgleda da većina ljudi ipak odabire rad čak i u situaciji kada je socijalna pomoć isplativija (7 od 10 ljudi u Irskoj i UK radije izabire rad od socijalne pomoći čak i kada se rad manje isplati - izvor).

Za to postoji nekoliko razloga. Prvo, produžena nezaposlenost dovodi do pada budućih plaća zbog postupnog zastarijevanja njihovih znanja i poslovnih vještina, tj. ako se poslovne vještine i znanja dugo ne obnavljaju, onda se postupno gube. Drugo, zaposlenost pruža mogućnost za rast plaće, unaprjeđenje i sl. stoga čak i kada je rad manje isplativ od socijalne pomoći, ipak se većina odlučuje na njega zbog očekivanog budućeg rasta plaće i napredovanja. Nadalje, zaposlenje nudi druge koristi osim financijskih, kao što su društvene i psihološke.

Ovaj argument ipak valja primiti s dozom rezerve. Radne navike ljudi, društvena i moralna očekivanja te opći stav prema radu jako variraju između zemalja. Ako je jedno istraživanje pokazalo veliku preferenciju prema radu u odnosu na socijalnu pomoć u Irskoj i UK, to nikako ne znači da se isto može očekivati u drugim državama. Socio-ekonomske navike se drastično razlikuju između npr. Hrvatske i Irske, te se ne mogu očekivati iste preferencije između rada i socijale. Sigurno je oko ovog pitanja potrebno raditi posebna istraživanja za svaku državu posebno i odrediti radne preferencije, da bi se uopće mogla razmotriti svrsishodnost minimalnog dohotka.

Poboljšat će se radni uvjeti

Minimalni dohodak bi trebao pružiti dovoljnu sigurnost radnicima da se mogu suprotstavljati šefovima bez straha od otkaza. Odnos između zaposlenika i poslodavca je često nebalansiran, u smislu da poslodavac ima veću pregovaračku moć i više prostora za kreiranje uvjeta kakve on želi. Postoje, naravno, i nedopustive prakse poput mobinga, ucjenjivanja, loših radnih uvjeta i sl. Naravno, najbolja zaštita radnika je efikasno tržište rada, tj. vrlo niska nezaposlenost jer su tada radnici ti koji u ravnoteži moći imaju više mogućnosti određivati ljude kakvi im odgovaraju.

Sigurno je da bi minimalni dohodak poboljšao uvjete rada čisto iz razloga što bi smanjio aktivno stanovništvo, tj. broj onih koji žele raditi, a time i nezaposlenost sveo na minimum. Radnici neće morati nastavljati rad na radnom mjestu koje im ne odgovara i kod poslodavca koji postavlja loše radne uvjete jer bi imali „safety net“ koji bi im omogućavao da uslijed dobrovoljnog otkaza budu zbrinuti do pronalaska drugog zaposlenja. Ali teško da bi to značajno povećalo pregovaračku snagu radnika u razvijenim zemljama koje imaju ionako nisku stopu nezaposlenosti.

Mogući problem bi nastao u tome što bi rad postao sporadičan, tj. radnici bi ulazili i izlazili u radni odnos kako im se prohtije, a time stvarali nestabilnost u samim poslovnim procesima. A nestabilnije gospodarstvo bi zauzvrat zahtijevalo nove državne politike da bi se stabiliziralo i time bi došli do istog paradoksa koji smo imali do sada, a to je da bi država uvođenjem jedne politike pokušala riješiti određeni problem i istodobno stvorila sasvim novi problem od onoga koji je pokušavala riješiti. Samo nastavak birokratskog kotača gdje birokracija stvara posao samoj sebi, uvodi jednu politiku čije posljedice dovode do nužnosti za još nekoliko politika.

Minimalni dohodak će smanjiti birokraciju

Ovo je vjerojatno najsnažniji argument za minimalni dohodak. Socijalna država je doživjela ogromnu ekspanziju zadnjih nekoliko desetljeće te danas čini dominantan dio izdvajanja iz državnog proračuna, ne smo u zapadnoeuropskim državama, nego i u fiskalno konzervativnijem SAD-u. Od 1974. do 2013. rashodi proračuna SAD-a u odnosu na BDP su iznosili 20,5 % BDP-a, s tendencijom rasta, a 2016. 22,88%. Rashodi francuske države u odnosu na BDP su porasli s 29,89% 1972. godine na 48,43% u 2016., Danske s 29.09% na 40,72%, Švedske s 23,34% na 32,06% (zanimljivo je da je u Švedskoj 1993. taj udio iznosio 44,85% i konstantno pada). U Hrvatskoj državna potrošnja iznosi 47% BDP-a, dvostruko više nego u SAD-u gdje velik dio proračuna otpada i na vojna izdvajanja. A najveća stavka u proračunima svake države čine razna socijalna davanja, čak i u SAD-u čine skoro 60 %. (izvor: Svjetska banka).

Nastavi li se ovim trendom gotovo dvije trećine državnih rashoda u nekim državama bi mogle otpadati na razna socijalna davanja i ogromni birokratski aparat koji će ih dodjeljivati. To nije opasnost samo s financijske strane, nego još više i s političke. Ako se birokratskom aparatu dodijeli toliko financijske moći, tolika moć nad financijskim tokovima u društvu, onda će on automatski dobiti ogromnu političku moć i postati svojevrsna moderna aristokracija. Privatni sektor će se pretvoriti u moderno kmetstvo koje će raditi za novu feudalnu klasu i to točno ono što im oni odrede. To je velika opasnost za demokraciju i prijeti uspostavom birokratske-feudalno-tehnokratske države. Puno veća opasnost od bilo kojeg radikalno desnog ili radikalno lijevog pokreta, jer djeluje postupno, neprimjetno nagrižući ekonomske slobode sve dok se ne uspostavi apsolutna kontrola nad gospodarstvom. Ta neprimjetnost, kod koje možemo upotrijebiti metaforu žabe koja se postupno kuha u loncu, znači da većina ljudi to neće primijetiti dok ne bude prekasno i propustit će reagirati dok su razne akcije desnih i lijevih radikala jasno vidljive i time lako zaustavljive. Minimalni dohodak bi trebao riješiti problem birokracije, ali opet ostaje pitanje koliki bi bili troškovi takvog sustava. Ako bi ti troškovi bili viši od sadašnje socijalne države i održavanja birokratskog aparata, onda se ne isplati, iako bi čak u slučaju kada bi troškovi bili slični mogli prihvatiti da je minimalni dohodak bolji čisto zbog opisanog političkog problema.

Minimalni dohodak će ukinuti siromaštvo

Ovaj argument je vjerojatno najslabiji od svih. Ako dosadašnji ogromni socijalni sustav, koji služi najviše neprivilegiranima (čitaj: siromašnima) ne može „ispraviti“ problem siromaštva, kako bi to univerzalni dohodak mogao? Ako redistribucija bogatstva od bogatijih prema siromašnijima ne uspijeva dokinuti siromaštvo, kako će redistribucija od bogatih prema svima? Može se koristiti argument da će samo smanjenje birokracije smanjiti troškove te redistribucije i učiniti je efikasnijom, ali to još nije ni blizu dovoljno da ukine siromaštvo. Stvar sa siromaštvom je većinom što je to puno veći problem od pitanja financija i distribucije bogatstva. To je ponajprije pitanje odluka - životnih, društvenih, financijskih, osobnih. Problemi siromašnih su prije svega alkoholizam, nasilje, neškolovanje, kockanje, neplaniranje obitelji; ukratko, problemi su u odlukama, ne toliko u financijama. Naravno, intencija svih socijalnih politika je da omoguće siromašnima izlaz iz siromaštva nudeći im prilike za dostizanje, ako ne i prestizanje, bogatih. U tom smislu je otvaranje prilika za obrazovanje važnije od obasipanja novcem. A ne postoji garancija da će siromašni poklonjeni novac koristiti za unaprjeđenje svog stanja u smislu da će ulagati u obrazovanje a ne dokolicu i rasipanje novca. Problem s minimalnim dohotkom u smislu ukidanja siromaštva je da ne podrazumijeva nikakav mehanizam kontrole tog korištenja novca te može napraviti kontraefekt i umjesto ukidanja nejednakosti ustvari ih povećati. Ideja da su ljudi racionalna bića i da će novac koristiti na najracionalniji način je pogrešna pretpostavka, bar u smislu ukidanja siromaštva. Naravno, oni će taj novac koristiti za zadovoljavanje potreba za koje smatraju da su im najvažnije, i u tom smislu će oni djelovati kao racionalni subjekti, ali to nikako ne mora (i gotovo sigurno neće) biti način na koji će se obrasci ponašanja koji siromašne čine siromašnima promijeniti. Nije uvijek slučaj da su odluke koje siromašni čine razlog njihovog siromaštva, ali se ne može zanemariti da je to bar dio razloga.

Minimalni dohodak će valorizirati neplaćene doprinose društvu

Velik dio ljudskih aktivnosti se financijski ne valorizira i postoje mnoge inicijative da se takav rad financijski nagradi. Za primjer ne moramo daleko, Grad Zagreb je prošle godine donio Odluku o novčanoj pomoći za roditelje odgajatelje s više od troje djece u iznosu prosječne plaće. Jedna od logika minimalnog dohotka je da gotovo svi ljudi provode mnogo aktivnosti koje direktno ili indirektno stvaraju društvenu korist i da to treba financijski kompenzirati. Validna teza svakako, ali postoji veliki problem „free ridera“ (slobodnog jahača). Ako financijski kompenziramo sve ljude isto, automatski možemo sa sigurnošću pretpostaviti da neki od njih dobivaju veću vrijednost nego što je njihov stvarni doprinos društvu. Naravno, „društveni doprinos“ je dosta subjektivna kategorija i teško ga je hijerarhijski posložiti prema vrijednosti, ali sama različitost ljudskih preferencija nam diktira da će dio ljudi nezasluženo biti nagrađen, a onaj „najproduktivniji“ dio zakinut, tj. da će dio ljudi jednostavno prisvajati vrijednost onih koji najviše doprinose. Opet dobivamo bolest egalitarizma u kojoj se vrijednost i trud najzaslužnijih prebacuje na najmanje zaslužne, čime se destimuliraju oni koji najproduktivniji.

 Ojačat će demokraciju

U dijelu o smanjenju birokracije sam pisao o političkim opasnostima bujanja birokratskog aparata. Međutim, postoji još jedan argument koji se ne bavi sprječavanjem nego sadašnjim problemima. Problem socijalne države je u tome što on remeti demokratski proces, u smislu da omogućuje političarima da kupuju glasove. To se događa u dva smisla, prvo obećavanjem raznih socijalnih davanja za ciljane skupine čiji glas se pokušava osvojiti, a drugi je zapošljavanje politički podobnih kadrova u samom birokratskom aparatu. U oba slučaja radi se o kupnji glasačkog tijela, a to dugoročno vodi u degeneraciju samog političkog demokratskog procesa. Minimalni dohodak bi riješio taj problem jer bi dokinuo praksu kupovanja glasačkog tijela zbog nemogućnosti da se ciljanim socijalnim obećanjima prema određenoj demografskoj skupini utječe na demokratski proces.

Raširit će koristi od tehnološkog napretka

Argument polazi od činjenice da je sadašnji i budući tehnološki napredak uvijek rezultat tehnološkog napretka iz prošlosti i, kao takav, dijelom pripada cijelom društvu. Bio bi valjan da se to već ne događa, ali to je dosadašnji povijesni standard. Novine, televizija i internet su učinili opću dostupnost informacija normalnom stvari, što je povijesno bila privilegija elita. Upravo je tehnologija razlog zašto danas prosječna osoba u razvijenim zemljama ima kvalitetu života debelo bolju od nekadašnjih kraljeva. Perilice za pranje rublja su uštedjele nebrojene sate ljudskog života. Društvene mreže, koje su mahom besplatne u smislu da se ne plaća za njihovo korištenje, su današnjem čovjeku približile svijet i kontakt s različitim ljudima više nego što ga je jedan veliki istraživač u povijesti mogao iskusiti. Tako da tehnološki napredak dosad je bio dosta disperziran i ljudi su masovno, a ne selektivno, imali koristi od njega. Strah se krije u tome da neki misle da će robotizacija proizvesti nekakvu novu društvenu tehnokratsku elitu, svojevrsne polubogove, i produbiti društvene razlike do neslućenih razmjera. To se ipak ne događa jer države s najviše robota po glavi stanovnika mahom imaju nisku nezaposlenost i visoke plaće te opći životni standard. Ipak, opasnost postoji.

Minimalni dohodak rješava mnoge probleme, ali i stvara nove, stoga je potrebna mala promjena paradigme, minimalni dohodak koji to nije. Nešto što bi imalo sve dobre karakteristike minimalnog dohotka, a istodobno izbjeglo loše. Jedno od rješenja je negativni porez na dohodak, koji će biti opisan u drugom dijelu te stavljen u odnos s sadašnjim socijalnim sustavom i idejom minimalnog dohotka.