Zoran Kojčić, filozof, autor i profesor u Dalju osvojio je simpatije svojih kolega u prosvjeti objavivši tvit koji je po meni zanimljiv na više razina jer pokazuje nedaće s kojima se mnogi suočavaju u tranzicijskom društvu, a Hrvatska je definitivno još uvijek u tranziciji prema tržišnoj ekonomiji. Evo što je napisao:

"Reći ću vam jednu stvar o obrazovanju u Hrvatskoj: i moj najgori učenik, kom je trebalo 6 godina da završi srednju, u sezoni na moru ima daleko veću plaću nego ja sa 7 godina staža u školi i dva magisterija."

Kad sam to vidio, prvo mi je palo na pamet da ga pitam zašto i on ne proba "zaraditi daleko veću plaću", kad to već toliko želi, i ne odradi sezonu na moru poput njegovog bivšeg učenika, kad je već tako lako? Možda misli ako ima magisterij da to ne smije raditi ili možda da ljudi s magisterijem ne bi trebali raditi takve poslove? Ja ne vidim nikakvog razloga, ako je nekome cilj preko ljeta zaraditi, da bez obzira na stručnu spremu proba odraditi sezonu na moru.

Kakve veze ima visina plaće sa stručnom spremom? Reći ćete: kako ne bi imala, pa zašto se onda ljudi uopće školuju? Ali to je pogrešno rezoniranje, naslijeđeno iz bivšeg sistema kad je postojala (doduše, nepisana) hijerarhija zanimanja. Pa su tako učitelji, liječnici i pravnici bili posebno cijenjeni i nikako nisu mogli manje zarađivati od, recimo, "običnih" zidara, konobara ili čistačica. Fakultetska diploma bila je jamac ne samo zaposlenja u struci, već i sigurne i dobre plaće, uvijek bolje od onih s nižom stručnom spremom.

No, vremena se mijenjaju i Hrvatska je, barem formalno, izašla iz tog sistema pa bismo trebali izaći i mi u našim umovima. Više nema centralnog komiteta koji određuje čiji rad je više, a čiji manje vrijedan. Cijene određuje tržišni zakon ponude i potražnje. U Americi danas neke od najvećih kompanija više uopće ne pitaju za stručnu spremu kandidata prilikom zapošljavanja (npr. Google, Bank of America, IBM, Apple...). Škola svakako može puno pomoći, ali privatni sektor razumije da se potrebna znanja mogu steći i na druge, često teže, načine osim formalnim obrazovanjem.

U državnoj službi je drugačije, pogotovo našoj, gdje je sustav vrijednosti i dalje na razini 1970-ih pa je ljudima iznutra čudno gledati one na tržištu kad uspiju zaraditi više od njih. Ali, pritom se ne pitaju koliko je taj konobar ili sobarica ili recepcionar morao/morala raditi i dokazivati se da bi zaradio toliku plaću. Prosvjetni radnik, koji je završio školu i dobio stalno zaposlenje u državnoj službi ne mora razmišljati o tome radi li dobro svoj posao i kakvi su rezultati njegovog rada, plaća mu je sigurna i posao praktički osiguran do mirovine. On je izabrao sigurnost umjesto rizika, a upravo rizik je taj koji donosi profit.

Na riziku počiva cijeli socio-ekonomski sustav zapadne civilizacije, jer da nema onih koji riskiraju vlastitu budućnost i egzistenciju, ni društvo ne bi išlo naprijed pa ne bi bilo ni plaća za one koji izaberu sigurnost poput prosvjetnih radnika. Ali baš radi toga, tržište je pravedno pa nagrađuje one koji pametno riskiraju. Taj Kojčićev bivši učenik je riskirao da neće dobro odraditi posao i da će ga poslodavac otpustiti nakon prvih mjesec dana, riskirao je i dokazao da mu vrijedi dovoljno da može zaraditi visoku plaću. Tog rizika u prosvjetnom radu nema. A moglo bi ga biti, recimo, da se promijeni obrazovni sustav i uvede vaučerizacija školstva, onda bi sposobniji prosvjetni djelatnici profitirali dokazujući se da vrijede više pa bi više i zaradili.

Ali ako spomenete vaučerizaciju tim istim prosvjetnim djelatnicima koji se žale da su slabo plaćeni, oni će vas u pravilu automatski odbiti. "O, ne, to nećemo!". Naravno, zato što su izabrali državnu službu koja im jamči sigurnost. Ali onda se nemojte žaliti što neki drugi ljudi, koji izaberu rizik na tržištu, zarade više čak i ako su slabije školovani od vas.