Ništa što oni nude nije novo, sve je već isprobano i odbačeno. To se ne može nazvati progresivizmom.

Zeleni su poput lubenice - zeleni izvana, crveni iznutra. Politika zelenih stranaka diljem svijeta danas je radikalno lijeva, a koristi klimatske promjene kako bi zaustavila ljudski i tehnološki napredak te gospodarski rast.

Zeleni pričaju o napretku i nazivaju se progresivci, ali u stvarnosti guraju jako konzervativnu agendu. Na primjer, pozivaju na povratak proizvodnje energije onako kako se radilo prije 200 godina kad je 100% energije bilo proizvedeno iz obnovljivih izvora. Da je takva tehnologija dobra i efikasna, sigurno je nitko ne bi mijenjao. Kod poljoprivrede su još gori jer pozivaju na zabranu GMO-a, tehnologije koja je omogućila efikasniju proizvodnju hrane. Zahvaljujući GMO-u, smrt od gladi na globalnoj razini je desetkovana.



Zeleni nas žele vratiti u vrijeme kad je ekstremno siromaštvo iznosilo preko 40 posto i kad je prijetila masovna glad u kritičnim dijelovima svijeta.

Oni nemaju povjerenja u ljudski intelekt i inovacije, u mogućnosti da će čovjek razviti s vremenom nove, još bolje, efikasnije i ekološki prihvatljivije tehnologije. Nove tehnologije žele zabraniti, a čovjeka vratiti u srednji vijek, prije izuma strojeva i svega ostalog što je uslijedilo - jer za njih je to loše.

Takva politika nije progresivna, to je konzervativna agenda povratka u predindustrijsko razdoblje. S druge strane, njihova vjera u svemoguću državu je nevjerojatna. Država će nešto zabraniti i ljudi će to prestati koristiti. Jednostavno, zar ne?

Hrvatska zelena ljevica, koju predstavlja koalicija stranaka Možemo, ORaH i Nova ljevica, ipak nije otišla tako daleko, ali ima i ona neke zastarjele i već dokazano loše ideje koje nam sada, pred izbore, pokušavaju prodati kao nešto napredno i progresivno. Nositelj njihove liste za EU parlament Tomislav Tomašević uhvatio se problematike stanovanja.

Stanovanje je postalo nepodnošljivo skupo jer nema dovoljno stanova, tvrdi. Možda tako misli zato što nije vidio dalje od Zagreba i Dubrovnika. Što ne dođe malo u Slavoniju, tu ima kuća i stanova po smiješno niskim cijenama i nitko ih ne želi kupiti.

Vidite? Stvar je ponude i potražnje. Ako želite živjeti u centru Zagreba, to ćete morati i platiti. Ali pričati da je nekome zbog toga ugrožena egzistencija je smiješno jer samo par desetaka kilometara dalje moguće je unajmiti stan trostruko povoljnije.

Ali, ne. Pravo je svake osobe da živi u centru Zagreba i to plaća minimalno! Zato država treba "regulirati iznajmljivanje stanova", i to na način da "subvencionira cijenu", reći će Tomašević.

Podsjetimo samo da država subvencionira stambene kredite zbog čega je i došlo do poskupljenja stanova i najma u većim gradovima. Ako država bude subvencionirala i stanarinu, pogodite što će se dogoditi. Da, cijena stanarine će dodatno skočiti u nebo.

Kad je potražnja veća od ponude, cijena će rasti. Zato Tomašević ima još "bolju" ideju - izgradnju novih javnih stanova koji će služiti samo za iznajmljivanje i to po "socijalnim" cijenama. Zanemarimo to što je Grad Zagreb to već činio pa nije uspio još uvijek ispuniti te stanove jer nema dovoljno kandidata jer nisu u centru grada. Ako grad ili država budu gradili nove stanove u centru grada, tko će odlučivati o tome tko ima pravo u njima stanovati, a tko nema? Milan Bandić, je li tako?

Milan Bandić zadovoljno trlja ruke. Hvala vam drugovi, niste trebali! Ni ja se ne bih bolje sjetio!

Tomašević okrivljuje Airbnb, popularnu međunarodnu kompaniju koja omogućuje lakše iznajmljivanje stanova na kratko vremensko razdoblje. Airbnb je olakšao život mnogim turistima i putnicima, ali i pomogao ljudima diljem svijeta da si popune kućni budžet. Političarima se to ne sviđa jer oni ne vide svoju korist u tome. Pa kažu: ajmo to zabraniti, regulirati, bilo što...

Poziva se na Madrid, Barcelonu, Amsterdam i Berlin i tvrdi da tako "i mi možemo regulirati Airbnb".

Ali to su dezinformacije ili, u najmanju ruku, manipulacije. Istina, Berlin je uveo zabranu Airbnb-ja koju je ubrzo povukao jer je se nitko nije pridržavao, a Grad je shvatio da nije baš u redu kažnjavati ljude što iznajmljuju vlastiti prostor. Zapravo, to je prilično totalitarna ideja, razmislite malo o tome.

Stotinjak njemačkih gradova (od ukupno 11.000) uvelo je regulaciju na cijenu najma 2015. godine. Bio je to očajnički pokušaj da se obuzda njihovo povećanje. Regulacija kaže da najmodavac ne smije podići cijenu najma više od 10 posto u odnosu na prosječnu cijenu najma u istom gradskom kvartu. Međutim, nedavno istraživanje pokazalo je da je ta regulacija imala nikakav efekt. Od 2015. do danas spustila se cijena najma za samo 3 posto najmoprimaca u tim gradovima. Većina najmodavaca nije se obazirala na zakon budući da propisane kazne nisu visoke, a ne postoji ni adekvatan način provjere osim ako se najmoprimac požali vlastima. Cijene su otad još više porasle.

Ne. Jedini način kako država i lokalna samouprava MOGU pomoći da padne cijena stanova i najma jest omogućiti lakšu stanogradnju privatnom sektoru; ukinuti regulacije, ograničenja, olakšati izdavanje dozvola itd. Budući da potražnja postoji, u tom će slučaju procvasti stanogradnja pa će se pojaviti više ponude na tržištu što će automatski zakonom ponude i potražnje dovesti do spuštanja cijena. Nije teško shvatiti, ali prvo se morate odmaknuti od demagogije koja kaže da država može sve, treba sve i mora sve. Povijest je već mnogo puta dokazala da je to velika zabluda.

Na primjer, nacistička Njemačka koja je gradila javne stanove kako bi riješila problem koji su Nijemci zaista imali uslijed velike krize 1930-ih. Izgradila je skoro 100.000 novih stanova i nakon toga se odustalo jer ih ni nakon državne subvencije ljudi svejedno nisu mogli priuštiti, a većina se nije htjela seliti u njih. Kontrole cijena, stanogradnje i tržišta jako su opasni i skliski tereni koji ne završavaju onako kako si centralni planeri zamišljaju.

Tomaševićevo povjerenje u HDZ na državnoj razini i Bandića na gradskoj uistinu je hvalevrijedno, ali većina ostalih ne vjerujem da će biti oduševljena ako nam HDZ i Bandić budu odlučivali o našoj imovini, njenoj cijeni i tome jesmo li zaslužili živjeti u povlaštenom državnom stanu ili na cesti.