Nedavno održani izbori u Republici Hrvatskoj, između ostalog, potvrdili su i to da takozvani "zeleni val" političkih opcija polako, ali sigurno, pristiže i na Balkan. Za mnoge, barem sudeći po najpopularnijim reakcijama na internetu, uspjeh koalicije "Možemo!" predstavlja početak kraja tradicionanih političkih stranaka s desne, a naročito lijeve strane, te predstavlja određenu alternativu istima. Međutim, iako zelene stranke nepodozrivim glasačima možda i izgledaju kao neke nove nekorumpirane i ubermoralne moderne alternative, a prvenstveno tonućoj socijaldemokraciji, njihova suštinska politika je itekako retrogradna i, ironično, već beskonačno mnogo puta kroz povijest - reciklirana.

Moderne zelene stranke, kao svojevrsni moderni politički fenomen, vuku svoje korijene iz Europe sedamdesetih godina prošlog vijeka i vremena kada se sve veći broj ljudi počeo distancirati od tadašnjeg tradicionalnog političkog sustava. No, ovo distanciranje se tada (spoiler alert - kao i danas) nije nužno događalo zbog toga što su glasači vjerovali da tadašnje tradicionalne političke stranke ne čine dovoljno kako bi zaštitile okoliš, već zato što su one postale samodopadne, nakon svih desetljeća provedenih na vlasti, još od završetka Drugog svjetskog rata.

Zeleni su tada tako postali cool alternativa i novi način pretvaranja politike u aktivističku svrhu - i obratno. Iako zelene stranke danas dobivaju sve veću podršku, srećom, još uvijek nemaju dovoljno snage da i same postanu nova tradicionalna politička opcija - prvenstveno zbog toga što je njihova službena politika neprijateljski nastrojena ka teškoj industriji. U ovom sektoru se nalazi ogroman broj radne snage koja nikada neće glasati za zatvaranje svojih postrojenja, gubitak poslova i, u konačnici, astronomske cijene električne energije.

Međutim, bez obzira na prethodno izrečeno, "zeleni val" je itekako prisutan i rastući. Glavni "krivci" za održavanje ovih političkih opcija na životu su većinom mladi i nezreli glasači koji, recimo, nisu zaposleni u (poljo)privrednom sektoru i kojima se zelene stranke sviđaju prvenstveno zbog toga što im obećavaju obujne budžetske milostinje - onakve poput visokog školovanja bez ikakvih troškova i dugovanja te obavezne astronomske minimalne plaće.

Koliko su već štete ove političke stranke u Europi napravile, onda kada su se aktivisti iz njihovih redova napokon dočepali vlasti i postali kreatori politika i javnog mnijenja stvarnog svijeta, možda nam i najbolje govore podaci koji dolaze iz Njemačke. "Energiewende", njemačka radikalna energetska politika iz 2011. godine zahvaljujući kojoj Njemačka planira zatvoriti sve svoje nuklearne elektrane do 2022. godine, rezultirala je katastrofalnim skokom troškova električne energije za kućanstva širom te države. Stručnjaci s Instituta za gospodarska istraživanja u Munchenu objavili su da je ovaj radikalni potez kućanstva u Njemačkoj sveukupno godišnje dodatno koštao oko 30 milijuna eura. Također je i tržište električne energije znatno oslabilo jer je zahvaljujući ovoj politici i konkurencija osjetno opala. Ironično i (zelenim ideolozima barem) kontraintuitivno – zbog gašenja nuklearnih postrojenja, koja su ekološki gotovo potpuno "čista" energetska rješenja, postrojenja koja se baziraju na plinu i ugljenju su dramatično povećala svoju proizvodnju. Procjenjuje se da će Njemačka, nakon potpunog zatvaranja nuklearnih postrojenja, godišnje proizvoditi oko 300 milijardi tona CO2 više no što su proizvodili dok su u toj državi postojale nuklearke.

Politika koja povećava zagađenja i koja ogromnim povećanjima računa za električnu energiju šteti upravo najsiromašnijima je upravo politika zelenih.

Iako Balkan kasni za Zapadom barem jedno čitavo desetljeće, u ovom slučaju, itekako imamo dovoljno vremena detaljnije prostudirati ideje koje se ovdje tek sada javljaju. Kada biramo alternative – koje su nam, apsolutno se slažem s tim, prijeko potrebne - moramo imati u vidu i sljedeće: zelene stranke, već desetljećima unazad, svoj rejting podižu među mlađim biračima isključivo postavljajući svoje reciklirane i retrogradne ideje na pijedastal, a koje uvijek (!) rezultiraju katastrofama (no, zeleni svejedno u svom ideološkom sljepilu iznova iščekuju da će te ideje svakom novom repeticijom ostvariti drukčije rezultate).

Sve ono što su zeleni ustvari za svo ovo vrijeme učinili bilo je skretanje fokusa s dobrobiti radnika (naročito onih u industriji) na budžetsko blagostanje mladih generacija koje su trenutno sigurne u svojim sterilnim akademskim krugovima. Mislim da je do sada već ovo svima jasno, ali svejedno vrijedi to ponoviti - zeleni zapravo samo rebrendiraju stare socijalističke ideje koje su nastale u i stim intelektualnim krugovima prije više od jednog stoljeća. Oni su, ustvari, baš poput lubenice – zeleni izvana, crveni iznutra.