Sjedim neki da dan u taksiju (pardon, Uberovom taksiju) i kao gotovo svaki Uber vozač, gospodin se trudi vožnju činiti zanimljivom. Poput bilo kojeg neobaveznog razgovora nakon razbijanja leda komentiranjem vremena i sportskih rezultata, dotakli smo se teme Ubera.
"Kako Vam je raditi za Uber?"
"Dobro, super. Ne žalim ti se ja. Bilo je vrijeme prije nego što su nabili poreze, tamo iza rata, mogao si raditi, zaraditi. Sad mi porez sve oduzme. Jedva da pokrijem troškove. Prije sam imao za sebe, obitelj, kupiti, prodati, sad mi država nakon svih davanja uzme praktički sve. Ne isplati mi se uzimati nikoga da radi sa mnom, što ću ih na pola radnog vremena uzimati? Takvima se i ne da raditi, odlazi mladost van."
Trudeći se malo napraviti veseliji ugođaj nastavili smo razogovor o nekim trećim, neutralnim temama. Nakon vožnje, vrteći razgovor u glavi, sinulo mi je kako je gospodin u samo 42 minute prezentirao zapravo sve što nije u redu s našom kulturom i spoznajom kako gospodarstvo funkcionira.
Zanimljivo kako je uz manja porezna opterećenja i regulaciju (njegovim riječima zlatne poslijeratne godine), svojim marljivim radom u transportnoj branši kao sam svoj gazda "obrtnik" uspio dobro živjeti, zaraditi, kupovati, graditi kuću i sve u svemu ostvariti prosperitet za sebe i svoju obitelj. Ne samo to, on je i dalje i sudjelovao u cjelokupnom gospodarstvu kao kupac. Zahvaljujući povećanju poreznog opterećenja, propisa, nameta i regulativa jednostavno je od osobe koja je dobro živjela postao član društva koji se "jedva pokriva" i radi non-stop tek da ne bi bio gladan i na socijali. Tko je ovdje izgubio? On, svi oni čije robe i usluge je gospodin kupovao i plaćao i na kraju cijelo društvo jer država umjesto određene sume poreza koje je ubirala, sada ubire mnogostruko manje iako je udio poreza postao veći.
Glumeći da štiti radnike, siromašne i stvara pravednije društvo, država je ovakvim potezima od srednjeg sloja koji bi trebao gurati gospodarstvo naprijed učinila ljude koji su korak do socijalnog slučaja. Gore od toga, takav učinak je sinergijski jer im država poslovanje čini neisplativim, a time sve stanovništvo ima sve manje raspoloživog novca za kupovinu i trgovinu.
Tu dolazimo do spiralnog pada. Država ima sve manje novca, sve više siromašnih, dizanjem regulative da bi se "poboljšala zaštita radnika", dizanjem poreza kako bi se "povećala redistribucija" zapravo država sve više ljudi izbacuje iz tržišta. Vjerujte, bogati se snađu za sebe, ili korupcijom ili selidbom. Od "povećanja poreza bogatašima" najgore prođu siromašni. Zamislite da je gospodin, umjesto da životari, mogao zaposliti još dvije-tri osobe. To su ne samo osobe koje zarađuju, nego osobe koje ne moraju primati socijalnu pomoć od države, koje umjesto da troše javna sredstva, uplaćuju. I isto tako, u tom slučaju imamo spiralni rast. Ukoliko manje ljudi se nalazi na socijalnoj pomoći, potrebe socijale su manje, porezno opterećenje može biti manje, više ljudi ima novca, dakle svi možemo potencijalno više zarađivati i uz manje postotke poreznog opterećenja zapravo možemo davati državi više.
A koji je zapravo uzrok svemu tome? Vrlo jednostavno, mogućnost poslovanja i zarade. Većina prepreka u poslovanju čine zapravo porezna opterećenja. Imate ideju za otvaranje vašeg malog posla? Sjednite i izračujante koliko bi vas koštalo pokretanje posla. Vrlo brzo ćete odustati. Pribrojte tome kompliciranu regulativu i loš pravni sustavi koji ne jamči jednakost pred zakonom i brzo će vam splasnuti volja.
Poreze zapravo najmanje plaćaju bogati, što je vidljivo nedavnim otkrićima u javnosti. Vrlo je jednostavno zaključiti što je uzrok tome. Postavite si pred sebe dva izbora, možete plaćati porez ili platiti dio tog iznosa kako bi izbjegli plaćanje poreza. To može biti u vidu angažiranja stručanjaka za "inženjering izvješća" ili direktna korupcija. Potpuno je jasno što bi svatko izabrao. Svake iluzije o tome da poreze plaćaju bogati i time stvaraju mehanizam preraspodjele u našem društvu, trebaju biti raspršene.
Nažalost, to je samo dio problema. Naime, cemetiranjem svoje pozicije i stvaranjem tajnih i manje tajnih kartela i monopola, ljudi koji stvaraju pozicije moći zapravo onemogućuju tržišnu utakmicu jer netržišnim mehanizmima sprječavaju sposobnije koji bi mogli ponuditi bolja, jeftinija i produktivnija rješenja. I u tome nastaje začarani krug kronizma koji vidimo u našoj zemlji.
Naše društvo neće sa začelja ljestvice BDP-a u Europskoj uniji izvući visoki porezi i regulative. Ovo društvo može jedino napredovati onog trena kada će pojedinac moći sam o sebi brinuti svojim radom. Ukoliko se to ne promijeni, ostat ćemo zemlja niskih plaća i socijalne pomoći.
