Gledajući što radi ova socijalistička vlada, kako uvodi diktaturu dok susjedne zemlje šute, došao sam do ludila i svaki dan zahvaljujem Bogu što Sjedinjene Države postoje jer one još jedine podržavaju narod Venezuele i pokušavaju nešto napraviti da nas mrak komunizma ne proguta.

Nakratko su otvorili granicu s Kolumbijom i više od 26.000 ljudi je izašlo da kupe hranu i lijekove. Neki su se vratili da preprodaju, ali veći dio je ostao. Ljudi radije biraju živjeti kao izbjeglice u tuđini nego da kod kuće umiru od gladi.



Treneri se žale da djeca nemaju dovoljno snage na terenu. To je odraz loše ishrane. Djeca pričaju u školi kako jedu samo jednom dnevno. To se događa i u školama gdje nekad neka djeca gube svijest za vrijeme nastave i završavaju u bolnici.

Tu su uvezli sad kubanske doktore, ali i oni prave probleme. To su ljudi bez dovoljne edukacije, priučeni liječnici. Mnogo je ljudi pomrlo od lošeg liječenja, a neki ostaju trajno povrijeđeni. Prijatelj moga sina ostao je slijep doživotno zbog loše prakse. Zabili su mu injekciju u živac.

To je sve ovdje strogo zabranjeno spominjati na TV-u ili radiju, toga nema u medijima. Tajna služba zatvara neposlušne medije. Ovo je postalo kao Castrova Kuba ili Staljinov SSSR.

Jedan Vladin dužnosnik je nedavno dao ozbiljnu izjavu: "Zec nije kućni ljubimac, to su dvije i pol kile mesa". Da ne povjeruješ! Oni savjetuju ljudima da u nestašici ubijaju svoje životinje.

Vlada prodaje jeftine sardine i robu koju uvozi iz Meksika, to je kao socijalna pomoć, ali ni to ne može svatko dobiti, samo koga oni odaberu. To rade već dvije godine, a mi smo dobili na to pravo dosad samo dva puta. Struja nestaje svakih nekoliko dana i nekad je nema cijeli dan. To su redukcije. A tržište funkcionira otprilike ovako: karton jaja bi, prema državnoj odredbi, trebao koštati 700 bs, ali u praksi se kupuje za 30.000 odnosno 1,5 dolara jer ga nema po državnoj cijeni.

Para ima k'o blata, ali ništa ne vrijede. Plaće su obično oko 300.000 bolivara, to je nekih 15 dolara. Za to ne možeš kupiti skoro ništa. Trgovine su poluprazne, ali se gotovo sve što je potrebno za život prodaje "na crno" i to često za dolare. Ljudi se snalaze kako god umiju. Država određuje cijene, ali se ništa u praksi ne može kupiti po tim cijenama, crno tržište cvjeta.

Ako ste propustili, pročitajte Život u Venezueli - prvi i drugi dio.