Zoran Milanović je u Splitu upitan za komentar svoje rečenice da je Hajduk bio Titov omiljeni klub. Točnije, mediji su ga pitali kako se osjeća u Splitu nakon te izjave i misli li da će mu to donijeti ili odnijeti glasove, prenosimo s Dalmatinskog portala:



- To ste me stvarno pitali? - prvo je rekao Milanović.

'Da', bio je odgovor novinarke, uz pitanje je li on stvarno izjavio da je Titu Hajduk bio omiljeni klub.

- To je istina, ne vidim zašto bi s time itko imao problema. Ja nisam navijao za Hajduk, kad sam navijao za klubove, zato što je to bio Titov omiljeni klub, to mi je možda mogao biti razlog da ne navijam za Hajduk, ali to je istina. U danima kada nam se pričaju nevjerojatne besmislice, kada se provodi jedan memoricid prema onome što smo živjeli i što pamtimo, što nije bilo savršeno, bilo je katkad i iritantno, bilo je pogrešno, bilo je ljudski. Sve što sam rekao na tu temu sam rekao - kazao je SDP-ov predsjednički kandidat.

Što se tiče utjecaja na glasove vezano za tu izjavu, kazao je:

- Nisam razmišljao o glasovima u Rijeci u Splitu, rekao sam istinu kojom se ide na neistinu koja se plasira s druge strane, a kojom se ljude želi podijeliti. Hajduk je bio takav kakav je bio - rekao je Milanović, a potom rekao da bi želio da se prijeđe na važnije teme.

Još je na ovu temu rekao:

- Hajduk je bio hrvatski klub, ali je bio i klub koji je imao petokraku u grbu, koji je igrao s petokrakom na prsima, mogao si se nabosti na nju, to je ružno izgledalo, ali tako je bilo, neka to ljudi znaju.

Na opasku da Hajduk nije banalno pitanje u Splitu, odgovorio je:

- Nije ni religijsko.

Netko će možda reći da ovaj komentar spada u njegove čuvene "zoranizme", ali morate priznati da se ne vide često političari koji će usred predizborne kampanje doći u Split da mrtvo-hladno, nonšalantno, isprdaju Hajduk.

Osobno nisam nogometni fan niti navijač bilo kojeg kluba, ne znam koliko je točno to što priča o Hajduku, ali ne moramo pratiti nogomet da bismo znali što Hajduk znači ogromnoj većini Splićana. Tu ga imate, jedan od vodećih predsjedničkih kandidata usred Splita vam je rekao da nije navijao za Hajduk jer je Hajduk bio Titov klub, imali su zvijezdu na prsima i to je ružno izgledalo.

Osim toga, trebamo uzeti u obzir i činjenicu da je velika većina Milanovićevog biračkog tijela jugonostalgična. Prema online anketi Poligrafa, na uzorku od preko 1.000 ispitanika koji su odgovorili da će glasati za njega, 67 posto ih je odgovorilo potvrdno na tezu: "U Jugoslaviji možda nisu postojale velike političke slobode, ali bar se dobro živjelo i industrija je cvjetala."

Milanović je upravo uvrijedio ne samo ogromnu većinu svojih potencijalnih glasača iz Splita, nego i dvije trećine svojih glasača općenito, onih koji žale za vremenom kad su hrvatski klubovi igrali sa zvijezdom na prsima i kojima to nije ružno izgledalo. Netko će možda reći da ta pitanja ne bi trebala biti bitna u 2019. godini i ja se potpuno slažem, ali nažalost, upravo ta pitanja o nogometu i Jugoslaviji emotivno su možda najbitnija većem dijelu hrvatskog biračkog tijela.

Dakle, Milanović je jednim komentarom uspio uvrijediti gotovo sve kojima se obraća. To je napravio u vrhunskom stilu - hladno, nonšalantno, kao da se ništa ne događa. To može biti samo ogromna hrabrost ili nevjerojatna ludost, a možda kombinacija jednog i drugog. Da je bar imao toliko hrabrosti i ludosti dok je bio premijer pa da povuče nepopularne mjere koje bi na vrijeme Hrvatsku izvukle iz krize, ali tada nije bio ni približno hrabar kao danas u Splitu.

U svakom slučaju, riječ je o čovjeku koji je bio katastrofalan premijer. Ali možda bi bio dobar predsjednik, s obzirom da je glavna funkcija predsjednika zabavljati građanstvo. On je dokazao da je vrhunski trol, što znači da bi se savršeno uklopio u funkciju.

Godine 2010. taj isti čovjek je u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, pak, tvrdio da je nekoć bio vatreni navijač Hajduka:

"Ja neću bježati od tog odgovora, Hajduk mi je uvijek bio najdraži klub. No, moj afinitet prema Hajduku danas i prije dvadeset, trideset godina je neusporediv – tada je Hajduk bio zaista relevantan europski klub, manje ispolitiziran, i zato sam ga volio bez obzira na to što sam skoro cijeli život proveo u Zagrebu. Nekada sam se osjećao poput crne ovce jer su svi navijali za Dinamo, a ja gotovo jedini za Hajduk. To za mene nikada nije bilo političko pitanje, nije ni danas."