Prošlo je više od 100 dana otkako je Javier Milei, donedavni politički autsajder, preuzeo funkciju predsjednika Argentine. Njegova pobjeda na izborima krajem prošle godine izazvala je priličnu buru u svjetskoj javnosti, s obzirom da je riječ o vrlo kontroverznoj javnoj ličnosti.

Podsjetimo, Milei se do prije godinu dana uopće nije bavio politikom. Međutim, argentinskoj javnosti je bio poznat kao ekonomist, gorljivi zagovornik austrijske škole ekonomske misli, te radijski i TV voditelj. Kad je ušao u utrku za predsjednika, to je bilo u trenutku kad je Argentina već bila duboko u teškoj ekonomskoj krizi izazvanoj nizom katastrofalnih političkih odluka njegovih prethodnika. Milei je obećao radikalni zaokret od svih prethodnika - optuživši socijalističku tradiciju vodećih argentinskih političara za krizu u zemlji.

Poznat je po tome da je na predizborne skupove dolazio s motornom pilom kako bi ilustrativno pokazao kakve će rezove u državi napraviti. Iako se njegovu kampanju može nazvati populističkom - jer se borio za glasove optužujući "elite" - on je zapravo od početka bio potpuno transparentan u pogledu planova što će s državom i društvom napraviti. Najavio je da će prepoloviti broj ministarstava i državnih službenika, da će ukinuti sve subvencije privatnom sektoru, da će ukinuti ili privatizirati mnoge državne firme, čak je najavljivao i "dolarizaciju" - ukidanje vlastite valute i prelazak na dolar.

S takvim je obećanjima ostvario stvarno zavidan rezultat osvojivši najviše glasova u povijesti argentinskih izbora. Sto dana od preuzimanja vlasti, vrijeme je da vidimo koliko i što je dosad učinio.

Prvo, trebamo uzeti u obzir kakve su ovlasti predsjednika u Argentini. To je polupredsjednički sistem - predsjednik imenuje ministre u svojoj vladi, ali za sve bitne odluke treba podršku oba doma parlamenta. U parlamentu njegova mlada stranka gotovo da ne postoji - ima tek oko 15% zastupnika. Sve ostale stranke mu nisu prijatelji i dijele se na one koje su spremne pregovarati o njegovim politikama i one koje uopće ne žele razgovarati. Milei je proteklih 100 dana potrošio jako puno vremena i energije na pregovore s onima prvima, ali bezuspješno. Morat će na kraju napraviti kompromise u svojim politikama koje ne idu na ruku političarima koji već imaju kreirane baze u ovakvom sustavu. Mileijev cilj je srušiti kompletan sustav kako bi se mogao izgraditi novi na boljim temeljima, a tim strankama to nije u interesu.

Pokušao je izbjeći parlament na način da je proglasio izvanredno stanje u zemlji. U izvanrednom stanju predsjednik može dekretom donositi krizne zakone pa je on pokušao jednim dekretom obuhvatiti više od 10.000 propisa - od deregulacije trgovine i gospodarstva, preko privatizacije državnih poduzeća do kompletne reforme sustava. Međutim, oba doma parlamenta su potom poništila njegovu odluku o izvanrednom stanju i tako njegov paket zakona nije stupio na snagu. Naime, prema argentinskom ustavu, predsjednikovu odluku o izvanrednom stanju parlament može poništiti samo ako oba doma većinski izglasaju da nema potrebe za izvanrednim stanjem u zemlji, što su oni i učinili.

Nakon toga, Milei je odgovornost za stanje u zemlji u potpunosti prebacio na svoje političke protivnike, optuživši ih da "koče reforme i ne dopuštaju izvršavanje volje narodne većine iskazane na predsjedničkim izborima".

Napravio je samo one stvari koje po ustavu njegova vlada može učiniti bez odobrenja parlamenta - ukinuo je vladine pomoći pokrajinama, što je jako razljutilo pokrajinske guvernere, ukinuo je Vladine subvencije privatnom sektoru, ukinuo je nekoliko Vladinih agencija i tvrtki te prepolovio broj ministarstava što je dovelo do otpuštanja velikog broja vladinih službenika. Gotovo da nema dana kad u Buenos Airesu nisu neki prosvjedi protiv Mileijeve vlade - prosvjeduju najčešće sindikalisti i oporba.

Međutim, za bilo kakve radikalnije promjene, za koje su građani glasali i koje su prijeko potrebne da bi zemlja izašla iz krize, Milei će morati pričekati parlamentarne izbore koji su na rasporedu sljedeće godine. Prema anketama, njegovu politiku trenutno podržava oko dvije trećine građana, što je čak više nego na izborima prije 4 mjeseca. To je snažan udarac za oporbu koja mu se žilavo protivi. Pitanje je samo hoće li podrška Mileiju izdržati do parlamentarnih izbora ili će građani dotad izgubiti povjerenje u promjene. Milei uvjerava javnost da su "kočničari" krivi za sve i da se ništa neće promijeniti dok ih ne izbace iz parlamenta. Ako nagodinu njegova stranka uspije osvojiti većinu u oba doma, onda će imati slobodan put za sve reforme.

U međuvremenu, moram priznati da me pomalo čudi što je izostao veći prezir medija prema njemu i njegovoj politici. Održao je govor u Davosu gdje je napao današnje svjetske vođe da "vode svijet u socijalizam", za što je osvojio aplauz i dobio vrlo pozitivne komentare u medijima koji inače preziru bilo kakav otpor ljevici. To me jako iznenadilo, to je nešto novo. Također, nedavno je Reuters (pa onda za njim i mnogi drugi) objavio kako se pod Mileijem Argentina oporavlja jer je "inflacija na mjesečnoj razini u veljači bila niža nego u siječnju". Mogli su isto tako napisati i da je Milei luzer jer inflacija na godišnjoj razini i dalje raste k'o luda, ali nisu. Izabrali su pozitivan narativ. To je indikativno.

Mora se postaviti logično pitanje - zašto novinari koji inače jako vole SJW političare i socijalizam, odjednom ovako pozitivno pišu o nekome tko je sušta suprotnost svemu za što se oni zalažu? Je li Milei uspio šarmirati i njih ili čekaju neki njegov veći gaf, možda čekaju da prođe dulje vrijeme da ga mogu nagaziti jer je zemlja i dalje u rasulu. Ne znam, ali očekivao sam drvlje i kamenje, a ono - prilično fer izvještaji bez pretjeranog ideološki motiviranog pljuvanja. Kao da je u njegovom slučaju odjednom proradila novinarska savjest.