Nadine Strossen, bivša predsjednica najveće američke organizacije za obranu ljudskih prava i sloboda ACLU, od studentskih dana je uključena u ljudskopravaški aktivizam. Sudjelovala je u borbi protiv rasne segregacije, borbi za pravo žene na abortus, pravima imigranata i mnogim drugim slučajevima diskriminacije u SAD-u. Međutim, najviše će biti upamćena po slučaju iz 1977. godine kad je neonacistička organizacija Nacionalsocijalistička stranka SAD-a na Vrhovnom sudu tražila pravo da maršira u mjestu s većinskim židovskim stanovništvom.

Strossen je Židovka čiji je otac bio žrtva holokausta, ali nije pravila nikakvu razliku i vodila je ACLU u pravnu bitku za pravo neonacista na slobodu govora i mirnog okupljanja. Njena organizacija je zastupala neonaciste koji su na kraju dobili parnicu jer je Vrhovni sud u svojoj povijesnoj presudi (iako tijesnim rezultatom 5-4) presudio da su i nacistička obilježja zaštićena 1. amandmanom i otad neonacisti svake godine na Hitlerov rođendan imaju marševe po SAD-u. Strossen je u intervjuu kod Davea Rubina objasnila zašto je stala u obranu prava i sloboda onih s kojima se ne slaže.

"Za mene to nikada nije kao da stajem u njihovu obranu, kao da zastupam njih ili njihove stavove. Za mene to je obrana principa koji kaže da država ne smije nametati nijednom pojedincu koje stavove mora ili ne smije imati, bez obzira što o tim stavovima mislila većina ili čak svi ostali članovi društva."

"Kad ljudi kažu 'to je govor mržnje, treba biti zabranjen', nisu ni svjesni da se žele odreći vlastite slobode. Prvi amandman nam omogućuje da mi kontroliramo Vladu, a ne Vlada nas..."

Od malih je nogu, kaže, bila zagovornica prava za ljude s kojima se ne slaže. "Još u osnovnoj školi, uvijek sam bila na strani slabijih i malobrojnijih, bez obzira što mislila o njima. Kasnije, kad sam pristupila tadašnjoj organizaciji protiv Vijetnamskog rata, rasne i spolne diskriminacije, i njima sam se suprotstavljala i imala probleme u grupi jer su oni željeli zabraniti govor onima koji su podupirali vojne akcije Američke vojske u Vijetnamu i drugim neistomišljenicima."

Nema nijedne političke stranke, pa čak ni političara, koje bi mogla podržati. "Mislim da mi ne smijemo biti pristrani, ja na to gledam kao libertarijanka sa stajališta osobnih sloboda, uzimam problem po problem i onda važem - kritike ili pohvale zaslužuje svatko po svakom određenom pitanju, ali još nisam naišla na političara koji bi po svim pitanjima zaslužio pohvale ili koji bi po svim pitanjima zaslužio samo kriticizam."

U zadnje vrijeme, kaže, stvari se brzo mijenjaju. "Sjećam se u ono 'mračno doba', koje je za neke 'dobro doba', Reaganove administracije kad sam vodila debate s Reaganovim tajnikom za kaznenu pravdu o tome jesu li naši kazneni zakoni tada bili diskriminirajući s obzirom na rasu ili spol, ja sam tvrdila da jesu jer su imali takve rezultate. A danas se borci za rasnu i spolnu ravnopravnost protive slobodi govora jer tvrde da ih ona ugrožava. Meni je to neshvatljivo, smatram da sloboda govora pomaže potlačenim manjinama. Kako se dogodilo da je odjednom ravnopravnost postala protivnik slobode?"

Na Rubinovo pitanje o govoru mržnje, kaže da obje strane griješe.

"Jedni tvrde da je govor mržnje poticaj na nasilje i da ga zato treba kažnjavati, a drugi da je govor mržnje potpuno bezazlen. Obje strane su djelomično u krivu. Govor mržnje je zaštićen 1. amandmanom ako ono što kažemo nema jasne, neoborive posljedice u smislu nanošenja štete nekoj osobi ili grupi ljudi. Samo onda ako je neupitno da bez tog govora te štete ne bi bilo, samo u tom slučaju, takav govor nije pod zaštitom 1. amandmana."

"Govore mi često neka pogledam Njemačku, Veliku Britaniju, Francusku. To nisu autoritarne države, a opet kažnjavaju govor mržnje. Ali ako pogledate konkretne slučajeve zbog čega su ljudi u tim zemljama kažnjeni, a neki čak i završili u zatvoru, onda ćete vidjeti da je to strašno. U Francuskoj je jedna LGBT aktivistica kažnjena zato što je nazvala vođu anti-gay kampanje homofobom. Sud je utvrdio da je riječ "homofob" govor mržnje! Zar to nije apsurdno? Doduše, nije završila u zatvoru, ali je morala platiti kaznu u visini 35.000 dolara. U Njemačkoj, nakon donošenja novog zakona o govoru mržnje na internetu, u prva dva slučaja kažnjeni su članovi ultra desne stranke, ali već u trećem slučaju kažnjen je satirički časopis koji se ismijavao iz desnice. Dakle, zakon ne raspoznaje satiru od ozbiljnog govora."

Rekla je nešto zanimljivo i o današnjim liberalima u SAD-u, koji se pozivaju na vrijednosti kakve je zastupao teoretičar John Stuart Mill: "Mnogi ljudi bi se iznenadili ako danas pročitaju njegov esej 'On Liberty'. On u njemu nije zastupao državnu kontrolu i državnu akciju koja bi forsirala jednakost i moralnost građana, on je govorio o društvenoj akciji, o svjesnim pojedincima koji odgovaraju na svaku negativnu pojavu u svome društvu. S jedne strane sam ponosna na američko društvo koje danas osuđuje svaki rasistički komentar u javnosti, ali s druge strane se bojim efekta gomile nad nekim tko je možda samo rekao nešto osjetljivo. Danas ljudi više nisu skloni gomili, ali traže od države da forsira njihovu volju nad pojedincem."