U trenutku kad nas pred očima po svim pokazateljima - bogatstvu, BDP-u po glavi stanovnika i ukupnoj potrošnji - prestižu narodi koji su još donedavno gledali Hrvatsku u leđa, trebamo se zapitati što nas je dovelo u takvu situaciju i koja je glavna kočnica našem razvoju. Moramo priznati: imamo slab standard, lošu kupovnu moć, jako loš izbor na burzi rada (u oba smjera), loš obrazovni sustav, zdravstvo financijski i moralno puca po šavovima, a mirovinski sustav prijeti kolapsom. Normalno je da u takvim okolnostima stotine tisuća ljudi emigriraju iz zemlje.

Ono što nas je dovelo u takvu situaciju i što nas sprječava u svakom nastojanju da je popravimo, može se svesti na jednu riječ - našizam. Našizam je kao religija, vjera da su interesi pojedinih elitnih skupina našeg društva ujedno nacionalni interesi te da se državnom zaštitom interesa tih elitnih skupina čuva naš standard i suverenitet. U isto vrijeme, štiteći te interese pojedinih elitnih skupina, Hrvati konstantno gube nacionalnu suverenost i nestaju.

Našizam nije ništa apstraktno, vrlo je realan i opipljiv. Njegove primjere bismo mogli nabrajati do sutra, no ugrubo ga možemo podijeliti u nekoliko osnovnih skupina.

1. Sindikalni našizam

Sindikati u državnim službama i poduzećima koji su u državnom vlasništvu nas uvjeravaju kako su njihovi osobni interesi ustvari naši, zajednički interesi. Tako su uspjeli nasamariti stotine tisuća ljudi da potpišu peticiju protiv davanja autocesta u koncesiju. Rezultat? Zaduživanje u stotinama milijuna kuna svake godine i poskupljenje autocesta, a sve zbog njihovih skupih guzica koje moraju ostati u toplim foteljama. Znaju oni dobro da bi privatnik razmišljao puno racionalnije od države, da bi otpustio one koji su uhljebljeni preko partije ili rodbinskih veza i da bi zahtijevao od njih kvalitetan rad. Možda bi čak i automatizirao naplatne kućice pa mu mnogi radnici ne bi ni trebali. Država će, s druge strane, raditi totalno neracionalno pa će radije zapošljavati bez ikakvog smisla na račun poreznih obveznika i poskupljivati cijene nego napraviti potrebne reforme.

Sindikati nastavnika neće dozvoliti reformu školstva jer se bore za ovakav sustav u kojem su loš nastavnik i dobar nastavnik jednako plaćeni bez obzira na njihov rezultat, za ovakav sustav u kojem je zbog loših rezultata praktički nemoguće dobiti otkaz i u kojem lokalni političari imaju moć odlučivanja o zapošljavanju nastavnika. Ništa od toga zapravo nije u interesu zajednice jer zajednica dobiva očajno loše obrazovanje što se vidi i po rezultatima Pisa testova, ali su nas sindikati i novinari uvjerili kako je ovo što imamo za nas najbolje. Oni žele promjenu kurikuluma, odnosno samog školskog programa, ali on neće ništa promijeniti budući da je poticaj za podučavanje i dalje nikakav.

Sindikati u državnim tvrtkama, poput kutinske Petrokemije, osnivaju "Stožere za obranu" kako bi onemogućili svaki pokušaj privatizacije i stavljanja tvornice na tržište. Iako ovakve tvornice propadaju, oni su odlučni u borbi za svoje fotelje jer znaju da bi privatnik racionalizirao poslovanje i promijenio lošu upravu te nadzorni odbor u kojem oni sjede. Pritom nas uvjeravaju kako to rade zbog drugih, zbog nas, i kako bi spasili tvornicu. U isto vrijeme, oni je uništavaju i pljačkaju. Na kraju će najgore proći sami radnici jer će svi ostati bez posla, a potom i porezni obveznici koji već plaćaju stotine milijuna kuna gubitaka, a plaćat će i kredite koje propadajuća industrija podiže.

2. Kapitalni našizam

Kapitalni našizam ili nacionalizam vidljiv je pri svakom spomenu eventualnog ulaska stranog kapitala u Hrvatsku. Bilo koji veći projekt, ako ga financiraju strani investitori, u Hrvatskoj će naići na ogroman otpor. Bilo da su to razne udruge civilnog društva zabrinute za nedirnute šikare koje bi se uništile izgradnjom nekog komercijalnog objekta, ili političke organizacije poput Živog zida, riječ je o istom tipu ljudi - onima koji preziru profit.

Veliki broj naših građana, mahom oni koji jako vole novac, prezire profit jer znaju da je to novac koji ne ide njima direktno. Ako netko drugi zaradi, a pritom nije njima platio proviziju, to je loše. Loše je čak i kad njima plati proviziju u obliku poreza, odnosno to im nije dovoljno. To je zapravo klasični primjer kako zavist funkcionira - ako ja ne mogu biti milijunaš jer nisam poduzetan, e onda nećeš ni ti! Njima ne pada na pamet kako je upravo kapital prva pretpostavka za otvaranje radnih mjesta i veći izbor za pronalazak posla, kako veći izbor znači i veću cijenu rada. Da je više kapitala raspoređeno u Hrvatskoj, radnici bi imali i veće plaće jer bi izbor poslova bio veći. Kad radnik ima veći izbor na tržištu, onda postiže i bolju cijenu rada. Međutim, za našiste je to, nažalost, preteško za shvatiti.

U ovom slučaju nije riječ o ljudima koji imaju neku direktnu materijalnu korist od našizma. Mislim da je ovaj oblik našizma više uvjetovan odgojem, obrazovanjem i možda nekim psihološkim poremećajem jer ne znam kako objasniti da ljudi žele živjeti u siromašnom društvu i bore se protiv blagostanja samo zato što im smeta tuđi kapital u njihovoj zemlji.

3. Trgovački našizam

Proizvođači određenih proizvoda, što se najviše očituje u poljoprivredi, navikli su imati jednog stalnog kupca iako se nalaze na ogromnom EU tržištu. Ako im taj kupac ne ponudi povoljnu cijenu, umjesto potrage za drugim kupcima, oni će prosvjedovati putem medija, optuživati tzv. "uvozni lobi", raditi scene uništavajući urod pred kamerama i tražiti od države da ih zaštiti od tog užasnog uvoza koji im spušta cijenu. Država, umjesto da ih glatko odjebe, odgovara tako što podiže ograničenja na uvoz, odnosno poskupljuje uvozne tarife i na taj način poskupljuje robu na domaćem tržištu. Onaj proizvođač s početka priče je sretan, ali kupci neće biti presretni kad shvate da je voće u trgovini poskupjelo.

Upravo to se dogodilo u Hrvatskoj kad je država poskupjela tarife na uvoz iz Srbije, Crne Gore i BiH (ne smije naplatiti ništa drugim članicama EU) čak 20 puta. Predstavnici navedenih država najavili su zajednički sastanak da se dogovore kako će odgovoriti na ovaj našistički potez RH.

Netko će možda reći kako je država učinila super stvar "štiteći" domaćeg proizvođača. Nisam siguran da je super stvar povisiti cijene roba na tržištu. Smisao ekonomije nije proizvodnja, nego da što veći broj ljudi ima dostupan što bolji izbor roba i usluga. Molim vas, pročitajte prethodnu rečenicu ponovno dok ne sjedne.

Drugi primjer trgovačkog našizma su taksisti koji traže od države zaštitu od Ubera. Umjesto da traže liberalizaciju kompletnog tržišta usluga prijevoza i da se prilagode modernom dobu, traže od države da zabrani rad Uberu jer je to aplikacija koju vodi "strana korporacija", a oni su domaći poduzetnici koji plaćaju toliko nameta ovoj državi. U isto vrijeme nitko ne pita što kažu kupci, a ja sam siguran da su kupci uvijek za veći i bolji izbor. Ponovno ista stvar, smisao ekonomije niste vi i vaš rad, nego što bolji izbor za što više korisnika.

4. Porezni našizam

U ime cesta i druge infrastrukture, u ime bolnica i škola, vatrogasaca i protupožarne zaštite, uhljebljeni licemjeri nam stalno prodaju priču kako su nam bezobrazno visoki porezi prijeko potrebni. Jer to ne ide za njih, nego za nas. Na primjer, Marijan Kavran usko povezan s HGK (bivši direktor u HGK) i Hrvatskim šumama, kad kaže kako su nam parafiskalni nameti potrebni "zbog protupožarne zaštite", on zapravo želi reći da mi trebamo plaćati takvima poput njega za naše dobro. Takva drskost treba biti raskrinkana i svima jasna - našisti lažu.

Veći dio novca od poreza baca se u vjetar, odnosno ide na plaće hrpe birokrata, uhljeba te na tvrtke poput Kavranove koje se bave savjetovanjem. Normalna, racionalna država bi mogla savršeno funkcionirati s 30% današnjeg poreznog opterećenja i bez ikakvih parafiskalnih nameta. A što će biti s nepotrebnim uhljebima, pitate se? Ništa, ekipa će se sigurno snaći na slobodnom tržištu. Država je mnoge ljude zarobila kad im je dala prosječno plaćen uredski posao, mnogi od njih bi sigurno napravili čuda na tržištu da nema državne sise. I bili bi korisni zajednici.

5. Kulturni našizam

Kad je ministar Pavić rekao da bi za Hrvate uvoz radnika iz Filipina bio "kulturološki šok", rekao je zapravo ono što mnogi u Hrvatskoj stvarno misle. Hrvati, iz nekog razloga, vjeruju da su kulturološki napredniji od mnogih drugih naroda "samo zato". Iako trenutno ne postoji narod u svijetu koji bi masovno imigrirao baš u Hrvatsku, ako pitate prosječnog Hrvata, vidjet ćete da je jako izbirljiv po pitanju eventualnog uvoza radnika. Ne bi on bilo koga, pita zašto ne bismo uvozili Nijemce.

Pitajte se samo jesu li Irci baš htjeli Hrvate da im dođu raditi i da su mogli birati, bi li radije izabrali Nijemce, Francuze ili Kanađane. Stvar je u tome da takve stvari baš i ne možeš birati jer ti iz razvijenijih zemalja nitko neće doći. Otkud Hrvatima ideja da su kulturno napredniji od Bosanaca, Srba, Filipinaca, Indijaca ili bilo koga - nemam pojma, ali to je valjda usađeno u mentalitet. Mi vjerujemo da smo po prirodi radišan narod, dok neki drugi nisu. Zanimljivo je reći pritom da skoro 20 posto Hrvata u Njemačkoj prima socijalnu pomoć.

Kako se boriti protiv našizma?

Našizam je zabluda, našizam nas koči i našizam nam ne dozvoljava da promijenimo svoju situaciju i prosperiramo kao narod. Protiv našizma se trebamo boriti da ga iskorijenimo, ali kako? Jasno je da su sve ideje na kojima se našizam temelji duboko usađene u hrvatski mentalni sklop te da veći dio naroda ozbiljno vjeruje da drugačije ne može.

Možda bi trebalo razmisliti o edukaciji. Da su Hrvati godinama u srednjoj školi i na fakultetima umjesto marksizma učili teze i razmišljanja Misesa i Friedmana, vjerojatno bi bilo drugačije. Bi li edukacija u državnoj školi pomogla? Da, ali nju je nemoguće provesti s današnjim kadrovima koji u većoj mjeri i jesu stupovi našizma. U ovakvom obrazovnom sistemu institucionalna borba protiv našizma se ne može ni zamisliti. Preostaje gerilska borba, putem medija i društvenih mreža. Samo činjenicama i istinom, kvalitetnim i otvorenim raspravama možemo nešto napraviti da se utjecaj ove pošasti na naše društvo minimizira te da promjene u doglednoj budućnosti budu moguće.

Dotad, borba se nastavlja. Smrt našizmu, sloboda tržištu!