Situacija oko Agrokora je jedan jako zanimljiv i važan fenomen za hrvatsko društvo. Napravila je ono što državna politika nije imala hrabrosti napraviti - reformirala gospodarstvo, uspostavila bolje poslovne prakse, ekonomski obrazovala stanovništvo i intenzivirala raspravu o ekonomskoj i drugoj budućnosti Hrvatske.

Dakako, reforma gospodarstva je započeta već u vrijeme krize iz čiste nužnosti. Jednostavno više nije bio moguć rast gospodarstva na starim temeljima i poslovnim praksama, i restrukturiranje je provedeno spontano, čistim tržišnim snagama te bez ikakvog pozitivnog uplitanja države u smislu uspostave boljih ekonomskih politika. Upravo suprotno, podizala je porezno opterećenje dok je svaka kuna u doba krize poslodavcima bila bitna, nastavila s zapošljavanjem u javnom sektoru dok je istodobno broj radnika u realnom sektoru padao te je samim time opadao broj onih koji su uplatitelji u proračun, ekstremno se zaduživala da ne bi morala provoditi rezove i time gubiti političku kontrolu. Kriza i Agrokor su ekonomske teme stavili u središte medijske pozornosti, posebno Agrokor o kojem se raspravljalo po kafićima, tržnicama, frizerskim salonima, javnom prijevozu i sl. Ipak smo kao društvo iz svega izašli ekonomski obrazovaniji. I druge teme su se nadovezivale na priču o Agrokoru pa se tako u samo središte javne rasprave došao javni dug, porezno opterećenje, državna neefikasnost, gospodarski uzroci demografskih problema, prebirokratiziranost, sprega politike i gospodarstva te ostalih tema bitnih za ekonomsku kulturu nacije.

Ali Agrokor je otkrio i nagomilan moralni talog socijalističkog načina razmišljanja, koji se ogledao o sasvim krivim izrazima bijesa, okrivljivanjem krivih skupina, cipelarenjem Todorića tek kada je bilo sigurno da je gotov, traženjem stvaranja novog Agrokora usred propasti starog, cendranjem da je i Agrokor kakav bio da bio bolji od „stranaca“, glorificiranjem onih koji su stvorili Agrokor i tvrdnjama da su ga uništili oni koji s njegovim padom nisu imali veze.

Odmah početkom krize Agrokora mnogi su tvrdili da je on simbol nekakvog „neoliberanog“ kapitalizma i uživali su u njegovoj propasti. Nikakve razloge za tu tvrdnju nisu nudili osim što je Agrokor privatna kompanija, a Todorić im je bio simbol tipičnog poslodavca, bogatih eksploatatora, neoliberala i sl. Njihovi razlozi su se svodili na jednu stvar, a to je zavist. Zavist prema Todoriću, njegovom bogatstvu i uspjehu. Nije tu bilo nikakve konstruktivne ni realne kritike, samo obično naslađivanje zbog propasti jednog mrskog kapitalista. Naravno, to je sasvim krivo usmjeren bijes te kriva interpretacija događaja. Todorić je državni kapitalist, nastao uz pomoć države i političkih struktura kojima je slijedom toga dugovao usluge te je zapošljavao političke kadrove i često poslovao po političkoj potrebi, a ne tržišnoj, profitnoj. Sve to je bilo jasno i onima koji su Agrokor prikazivali kao simbol „neoliberalnog“ kapitalizma, a Todorića kao arhetip poduzetnika, ali su vidjeli priliku da kroz njih proguraju svoju ideologiju iako je upravo ta i takva ideologija, ideologija socijalizma, stvorila i Agrokor i Todorića. To je standardno izvrtanje činjenica i manipuliranje informacijama u svrhu nametanja svoje interpretacije događaja. Stvarnost je u svemu tome nebitna, bitno je ako treba i lažima graditi socijalistički svjetonazor.

Kada je propast Agrokora bila izvjesna, mnogi su usred panike zahtijevali stvaranje nove kompanije koja bi praktički zauzela njegovu poziciju, a to znači poludržavnu kompaniju koja će biti „domaća“ i držati monopolsku poziciju na tržištu, određivati pravila „igre“ te uspostavljati opće poslovne prakse. Mnogi su se preplašili najavom da će uslijed propasti Konzuma veći tržišni dio preuzeti strani maloprodajni lanci kao Lidl, Kaufland i Spar, a proizvodne kompanije Ledo, Belje, Jamnicu će kupiti strani vlasnici. Naravno, to će se dogoditi, možda ne u tom obliku jer je lako moguće da od propasti Konzuma najviše profitiraju „domaće“ Plodine, NTL i Tommy, a Ledo i ostale kupe domaći poduzetnici i kompanije. Strah od „stranaca“ su gurali podjednako i desni i lijevi socijalisti, jer je po njihovim idejama na neki način jako bitno tko je vlasnik poduzeća. Stječe se dojam da bi velik broj ljudi radio za manju plaću i gore radne uvjete kod domaćeg vlasnika nego za višu plaću s boljim uvjetima kod stranog. To stvarno i je tako, jer po podacima portala MojPosao, stranci daju 17% veće plaće od prosjeka dok su plaće u tvrtkama u pretežno domaćem vlasništvu najniže i manje su sedam posto od prosjeka. Slična je situacija i u sektoru trgovine. Prosječne plaće u tvrtkama u pretežno domaćem vlasništvu, a iz djelatnosti trgovina (prodaja) su u prosjeku 3% niže od prosječne plaće u toj djelatnosti dok su plaće onih zaposlenih u privatnim tvrtkama u stranom vlasništvu 11% više od prosječne plaće za tu djelatnost, pokazuju podaci servisa Moja plaća.

Očigledno je taj strah od stranaca sasvim iracionalan, ustvari bi svi trebali preferirati raditi za strance, ali mentalitet „našizma“ je jači od racionalnog razmišljanja. Demoniziranje stranih vlasnika je izraz socijalističke malograđanske uskogrudnosti te u izravnom konfliktu sa stvarnošću. Strance se prikazuje kao one koji nas dolaze iskoristiti i pokrasti, a na svaki strani poslovni subjekt kao na potencijalnog neprijatelja koji je pokazatelj naše vlastite slabosti. Interesantno je zgražanje prilikom svake najave dolaska strane kompanije, posebno kada se spominju Hrvatima nerazumljive riječi kao profit, dobit, poslovanje i investiranje što su nekima sinonimi za izrabljivanje, iskorištavanje, izvlačenje novca i krađu. U tom su podjednako jaki i ljevica i desnica, jer oni u nas imaju suštinski istu ideologiju u ekonomskim pitanjima, socijalizam ili njegovu modernu inačicu - našizam.

Posebno moralno dno su dotaknuli oni koji su prozivali same radnike zbog rada u Konzumu. Navodno su oni sami bili krivi za to što su prihvaćali raditi za malu plaću, neplaćene prekovremene, bez godišnjeg odmora, bez bolovanja i općenito loše radne uvjete. Tvrdilo se da za Todorića nisku krive samo političke strukture koje su ga stvorile, nego i radnici koji su prihvatili raditi za njega. Blagajnice u Konzumu se omalovažavalo da su se prodale, da nemaju dostojanstva i samopoštovanja, da su one krive za stvaranje Todorića koliko i političari. Iako je svaki radnik Konzuma po svim kriterijima vrjedniji od većine radnika u državnoj administraciji, jer ih ovaj financira uplaćivanjem poreza u proračun iz kojeg se javnim djelatnicima izdvaja za plaće, iako je vrjedniji od desetaka tisuća onih koji odbijaju tražiti zaposlenje jer sasvim dobro žive od socijalne pomoći, iako je vrjedniji od horde profesionalnih političara, oni su proglašeni podjednako krivi za Agrokor kao i sami Todorić. Nije li odgovornost, osim na samom Todoriću, na dosadašnjim političkim strukturama koje ne samo da su stvorile Agrokor, nego su i odgovorne za visoku stopu nezaposlenosti zbog koje su te radnice bile primorane prihvatiti bilo kakve uvjete rada jer su znali da ih se može lako zamijeniti. Efikasno tržište, obilje poslova i niska nezaposlenost su najbolja garancija dobrih radnih uvjeta i zaštite radnika.

Ako ti uvjeti ne postoje, tj. ako ne postoje zbog destruktivnih ekonomskih politika, onda je odgovornost za loše uvjete radništva na onima koji postavljaju te politike. Hrvatsko društvo inače ima problema s određivanjem lanca odgovornosti što proizlazi iz nedostatka pravne tradicije i individualne svijesti. Tako za  Agrokor ne može biti odgovoran samo Todorić i političke strukture, nego i svi ostali od dobavljača, kupaca, radnika, pa i samog društva. Postojao je veliki bijes, ali i sveopća zbunjenost zbog nerazumijevanje lanca i granica odgovornosti, i taj bijes je bio usmjeren prema svima. Ta izgubljenost u smislu određivanja odgovornosti je simptom pravne nesigurnosti, tj. nefunkcioniranja pravne države. Kada se stalno oslobađaju moćnici dok se „obični“ ljudi i zbog najmanjih prijestupa osuđuju na maksimalne kazne, u saborskim klupama sjede ljudi koji lažiraju diplome dok političari i državna birokracija stalno pronevjeruju novce bez ikakvih pravnih sankcija, kada se zapošljavaju podobni a ne sposobni, onda sve to stvara društvo u kojem se ništa ne cijeni - ni pravosuđe, ni kvalifikacije, ni iskustvo, ni znanje.

Svi sve znaju, svi sve mogu, svi imaju „nekoga“, svi su potencijalni prevaranti, a na pravnu državu se ne može osloniti da utvrdi stvarnu odgovornost i krivicu. Društvena svijest je da su svi suodgovorni jer se ne zna tko je za što odgovoran, svi su potencijalno krivi jer se puno puta dogodilo da bi mislili da je netko krivac i po svim parametrima logike je bio, ali je pravno oslobođen krivice i odgovornosti. Svi su prevaranti jer ne znamo tko zaista je prevarant zbog toga što su puno puta oslobađani oni za koje smo mislili da jesu prevaranti. Takva društvena svijest stvara ozračje straha, nesigurnosti i neusmjerenog bijesa u paranoičnoj potrazi za krivcima. To je naslijeđe nepostojanja pravne države, nego prava u službi države tj. političkih interesnih skupina koje kontroliraju državu, nazivali se oni partijski dužnosnici u Jugoslaviji ili stranački ljudi u Hrvatskoj.

Iako će cijela situacija pozitivno dugoročno djelovati na gospodarstvo kroz redefiniranje odnosa i svojevrsno „čišćenje“, malo će napraviti po pitanju socijalističkog mentaliteta i moralnog taloga, u smislu da će ljudi još uvijek izmišljati nekakav mitski „neoliberalni“ kapitalizam, sa sumnjom gledati na strance i inozemne investicije što je oblik jedne socijalističke ksenofobije i u sveukupnoj društvenoj izgubljenosti zbog nefunkcioniranja pravne države i postojanja „jednakijih od jednakih“ u smislu političkih moćnika koji su praktički iznad zakona, prebacivati odgovornost na sasvim krive ljude. Upravo zbog toga je važno ne samo ekonomsko opismenjavanje ljudi, nego i svojevrsno čišćenje društva od taloga socijalističkog mentaliteta, posebno zbog toga što su jedno i drugo međusobno povezani.