Iz dana u dan objavljuju se novi e-mailovi koje je sada već bivša ministrica gospodarstva, Martina Dalić, slala u pripremi Lex Agrokora. Javnost je s razlogom revoltirana. E-mailovi ukazuju da je mnogo toga što su nam vlada, ministrica i premijer govorili o pripremi zakona, ali i motivu za donošenje zakona, bila laž.

Kažu da je poznavanje problema pola rješenja. Stoga ću pokušati u ovom kratkom pregledu sažeti glavne probleme koji su nastali, posljedice koje iz toga mogu proizaći te rješenja koja bi mogla popraviti trenutno stanje.

Radi razrade i razumijevanja, ovaj problem se treba rastaviti na tri ključna pitanja.

1. Što se dogodilo?

Početkom prošle godine počelo se govoriti o problemima s prezaduženosti koncerna Agrokor. Naš kolumnist Branimir Perković bio je jedan od prvih koji su upozoravali na problem koji dolazi, u vrijeme kada se o Agrokoru samo šaputalo po novinskim redakcijama bez hrabrosti da objave bilo što na tu temu. Kada je priča konačno postala toliko velika da je se nije moglo više ignorirati, krenula je opća panika. Dežurni intervencionisti i svi koji smatraju da je država jedini spas krenuli su sa svojim prijedlozima o spasu Agrokora.

Pričalo se o rješenjima poput spašavanja proračunskim novcem, preuzimanja većine Agrokora pa sve do nacionalizacije koncerna. Na kraju je odluka pala na “kompromisno” rješenje privremenog preuzimanja Agrokora radi postizanja nagodbe kojom bi se koncern spasio. Time Ivica Todorić gubi upravljanje Agrokorom, ali ostaje vlasnik koncerna.

Ministrica Dalić na sebe preuzima vođenje ovako velikog projekta državne intervencije u gospodarstvo. Kao vladinog povjerenika koji bi Agrokor trebao dovesti u red se imenuje Ante Ramljak. Već tada se spominju upitne mreže interesnih organizacija sa sumnjivim motivima koje orbitiraju Ramljaka. Ministrica opovrgava ikakvu povezanost, naglašava povjerenje koje ima u vladinog povjerenika, a premijer Plenković daje punu podršku ministrici. Tvrdnje da interesne skupine rade zakon kako bi se obogatile na račun drugih, pod blagoslovom vlade i sile državnog aparata, odbacuju se kao “teorije zavjere”. Ljude koji ukazuju na nepravilnosti označava se kao nesuvisle i paranoične.

Dva mjeseca prije isteka roka za sklapanje nagodbe koja bi trebala “spasiti Agrokor” izviru e-mailovi koji gore navedene stavove vlade, ministrice i premijera itekako stavljaju pod upitnik. Da ne bi bilo zabune, dok sadržaj mailova baca ružnu sjenu vjerojatnost da će se nagodba postići, šanse da bi se postigla bile su ionako izuzetno male. Povjerenik je u međuvremenu smijenjen i postavljen je novi, a u javnost izlaze informacije da direktori trovačkih društava koja su pod Agrokorom otkazuju poslušnost i odbijaju potpisati razne financijske dokumente nužne za uspjeh spomenute nagodbe. Mailovi su samo posljednji čavao u tom lijesu.

I što se sada ustvari dogodilo? Prvo, ministrica je lagala javnosti! Tvrdila je da nije surađivala s nekim organizacijama i da nije bilo vanjskog utjecaja. Tvrdila je da su svi sudionici radili pro bono. Tvrdila je da su svi savjetnici birani unutar nadležnih institucija. Ništa od navedenog nije istina.

Istina je kada Dalić kaže: “Nije ovo USA”. Njihovi predsjednici Clinton i Nixon, u vrhuncu svojih skandala također su u početku zanijekali i lagali javnosti. To im je bio veći grijeh nego sam čin koji su napravili. Ministrici je trebalo skoro tjedan dana da konačno podnese ostavku...

Želim biti posve jasan - vanjski suradnici nisu loša stvar sami po sebi. Znamo koliki intelektualni deficit vlada ovom zemljom. Znamo koliko je privatni sektor efikasniji od javnog. A to se nije smjelo skrivati ili o tome lagati!

Drugo, iz e-mailova se da isčitati da je oblik nagodbe takav da pogoduje velikim igračima, a na štetu malih. Interesne skupine su odradile posao. Nagrada, osim ovako postavljenog Agrokora, bili su i milijunski konzultantski ugovori, među ostalima i s trgovačkim društvom iz kojega je Ramljak došao. Pogodovanje par excellence. Naravno, u zemljama Zapada se za ovakve stvari ide u zatvor na jedno duže hlađenje. U Hrvatskoj se ministrica usudi zatražiti “istragu” o e-mailovima. Vjerojatno misli da joj je povrijeđena nekakva privatnost.

Da ne dođe do zabune - osobe koje upravljaju javnim sredstvima nemaju privatni život! Svaki njihov čin mora biti pod velikim povećalom javnosti. Djela koja je ministrica napravila govore zašto to mora biti tako.

I treće, premijer se pravi blesav. Dobro je primijećeno u medijima - Plenković čini identičnu stvar koju je predbacivao Karamarku. On sada štiti svoje poslušnike iako su njihove radnje neoprostive. E-mailovi ukazuju da je o svemu bio informiran. Dao je svoj pristanak, makar prešutno.

2. Zašto se dogodilo?

Lord Acton je jos u 19. stoljeću zaključio da “moć kvari (čovjeka), a apsolutna moć apsolutno kvari”. Ljudi na poziciji moći, posebno na javnim funkcijama, skloni su koruptivnim radnjama. To je istinito za sve ljude na svijetu, neovisno gdje se nalaze i odakle dolaze. To je razlog zbog kojeg javne funkcije moraju imati transparentnost i veliki nadzor. Posebno s obzirom da upravaljaju novcima koji su prisilno oduzeti kroz poreze i ostale namete. No, nadzor nije dovoljan! Jer moć nosi i mogućnost da se neke stvari pokušaju prikriti.

Hrvatima bi već trebalo biti jasno da nije važno tko je na vlasti nego što radi. A tko god petlja u gospodarstvo ili još gore u djelovanje privatnih firmi, prije ili kasnije će počiniti nedjelo. To je jednako tako istinito za prošlu vlast. Linić je isto pogodovao Todoriću kada je agenciji za nadzor tržišnog natjecanja (HANFA) oduzeo neovisnost i stavio je pod nadzor ministarstva financija. Nakon toga je HANFA promjenila svoje prethodno mišljenje o Agrokorovom preuzimanju Belja i time Todorića spasila iz situacije u kojoj mora dati javnu ponudu za Belje po cijeni u trenutku preuzimanja. Taj iznos je bio okvirno 800 milijuna kuna.

Dakle, svaka vlast je sklona korupciji. Svaka vlast je sudjelovala u njoj. To je aksiom. Potvrđeno je toliko puta da takvu premisu više ne treba ni dovoditi u pitanje. Bilo bi vrijeme da im polako prestanemo dopuštati da upravljaju našim sudbinama!

3. Što je trebalo napraviti?

Kažu da je lako biti general poslije bitke. Ali ova bitka - opseg dozvole vladi da se upliće u gospodarstvo - je već toliko puta viđena da su nam rezultati veoma dobro poznati. Ako nije nekompetencija onih na vlasti ono što uništava gospodarski napredak, onda je njihova kompetencija u nemoralnim i nezakonitim radnjama ta koja će osigurati da posao bude napravljen onako kako samo javna vlast zna - na štetu građana. Mnogi paničari su nas plašili “sistemskim rizikom” iako ga nitko nije znao izračunati pa niti okvirno pogoditi.

U medijima su plasirane sulude brojke da Agrokor čini 15% ukupnog BDP-a, neistina koju smo također raskrinkali. Čak je ustavni sud potvrdio ovakav zakon, besramno tvrdeći u obrazloženju da je do 78.000 radnih mjesta dovedeno u pitanje. Kao da u Hrvatskoj nema drugih lanaca trgovina.

Nažalost, rezultate takvog razmišljanja sada imamo pred sobom. Pad povjerenja u institucije, pad povjerenja u trgovinu, presedan uplitanja preko svih granica. Umjesto toga je trebalo pustiti Agrokor da padne. Stisnuti zube i izdržati težak period. Popraviti stečajni zakon, čime bismo imali dvojak učinak - lakšu sanaciju Agrokora, ali i lakše buduće poslovanje u Hrvatskoj što bi dovelo do gospodarskog rasta. I iznad svega - ne dozvoliti vlasti da se petlja u poslovanje privatnih firmi!

Zaključno, uz veliko žaljenje i s gorkim okusom u ustima kažem: rekli smo vam!

Radije bih da se ovo nije dogodilo. Radije bih da se poslovanje lako odvija u Hrvatskoj. Da sjena Agrokora i budućih “Agrokora” ne prijeti financijskoj sigurnosti tisućama ljudi koji pokušavaju pošteno raditi i poslovati u Hrvatskoj. Ali ljudi dobivaju što i traže. Kako se sije, tako će se žeti. Tražili ste spašavanje Agrokora. Radujte se jer najbolje tek dolazi. Ivica Todorić je negativac i sam si je kriv jer je izrabljivao sustav, ali bi uskoro mogao pred europskim institucijama tražiti da ga se zaštiti jer je razvidno da je vlada puno toga krila od nas.

Prave stvari tek trebaju isplivati na površinu. Ovo nije “pitanje struke” niti “pitanje vođenja države”. Ovo je pitanje zdravog razuma. Iako je Martina Dalić dala ostavku, njezina ostavština ostaje. Prilika čini lopova, a priliku građani daju redovno na izborima, kada god traže da država (birokracija) učini nesto po pitanju ekonomije. Poput muhe koja udara u zatvoren prozor. Nadajmo se da ćemo imati pameti prije nego nam to razbije glavu.