Nedavno u komentarima na moj prvi članak ovdje na Liberalu, jedan gospodin (koji će sigurno biti sretan što je dobio još jednu epizodnu ulogu) se posprdno osvrnuo na moju titulu magistre kulturologije. Čovjek se nakon toga džentlemenski ispričao i svaka mu čast na tome, no mislim da je time otvorio jednu jako važnu i aktualnu temu. Pa evo još nekoliko mojih razmišljanja na temu obrazovanja – ovaj put tercijarnog, tj. visokog obrazovanja.

Tijekom mojih studentskih dana, ljudi bi jako često zbunjeno gledali u mene kada bih rekla da studiram kulturologiju te bi me obavezno upitali: "Što uopće možeš s time?". Na to, ja bih uvijek odgovorila nešto poput: "Ono što sama odlučim da mogu".

Ljudi se i dalje ponašaju kao da je diploma svojevrsna osuda koja će te primorati da se baviš baš time, i ničime drugim, sve do kraja života. Ili kao da će te nakon diplome lijepo odmah dočekati posao koji baš savršeno odgovara tvojoj struci.

A vremena se mijenjaju, i mijenjaju se sve brže i brže. Za sve veći broj poslova postaje manje bitno što si završio, a puno bitnije ono što znaš (i želiš) raditi. Zato moramo stalno raditi na sebi, usavršavati se, stjecati nove vještine i mijenjati poslove kako bismo obogatili svoje iskustvo, a i životopis.

Naravno da će se za neka zanimanja (npr. liječnici, pravnici) uvijek tražiti neka specijalizirana znanja, no stvari općenito idu u smjeru da će se sve manje tražiti neko klasično "štrebersko" znanje činjenica, a sve više "soft" vještine poput kreativnosti, fleksibilnosti, brzog prilagođavanja novonastalim situacijama i vještog korištenja svim tim novim tehnološkim mogućnostima koje se neprestano pojavljuju.

Nikada se nisam zavaravala da je moj faks bogznašto, tj. da se bavim nekakvom velevažnom i kompliciranom znanošću. Bio je, prije svega, jako lagan (a i jako zabavan!) za završiti. No, ono najvažnije što mi je podario jest širina razmišljanja, i to je nešto na čemu ću mu uvijek biti zahvalna, usprkos tome što je dosta toga što smo radili bilo prožeto ideologijom koja mi baš nije bila po điru.

Ta širina razmišljanja, zajedno sa sposobnošću kritičkog razmišljanja, analize, prepoznavanja pravog problema te kreativnog iznalaženja najboljeg rješenja je nešto što je itekako korisno za skoro svaki posao, osobito u doba kada se većina najbitnijih stvari uči "u hodu", kroz obavljanje samog posla – koji god on bio.

Jer ipak, smatram da naš životni i karijerni put najviše ovisi o nama samima, a ne o nekom komadu papira.